Piše: prof. dr. Božo Skoko
Dok su katolici diljem svijeta ujedinjeni u molitvi za papu Franju, koji se nalazi u kritičnom stanju u talijanskoj bolnici Gemelli, a iščekujući 12. obljetnicu njegova pontifikata, koja se navršava 13. ožujka valja se prisjetiti njegovih doprinosa Katoličkoj crkvi i svijetu te se zapitati što nam ostavlja u nasljeđe. Od prvog pojavljivanja na balkonu bazilike Svetog Petra postao je osvježenje na svjetskoj medijskoj pozornici. Vještinom komunikacije podsjećao je na papu Ivana Pavla II., britkošću je pokazivao inteligenciju pape Benedikta, skromnošću je nalikovao na dobrog papu Ivana XXIII., a pontifikatu je dao vlastiti pečat neposrednosti, neformalnosti, kršenja protokola, pa čak i slobodnijeg tumačenja vjerskih istina, što je često zadavalo glavobolje teolozima i Kuriji. Ovaj je papa bio odlučan u namjeri mijenjanja ustaljene prakse i tradicije papinstva – od mjesta stanovanja i izbjegavanja luksuznih limuzina do odlaska u krajeve, koje su drugi godinama izbjegavali. Naime, za razliku od svojih prethodnika, koji su putovali u značajna središta katoličanstva, na svojim putovanjima se fokusirao na male, često ugrožene i zapostavljene katoličke zajednice. Među ostalima, prednost je dao i vjernicima u Bosni i Hercegovini… Putovao je svijetom kako bi ohrabrio te katoličke manjine i gradio mostove prema drugim religijama. Svojstveno mu je bilo i nazvati stvari pravim imenom, kome se svidjelo, a kome ne… Svijetu je nastojao približiti Božje milosrđe, zauzimao se za odbačene, izbjegle, napuštene… Zagovarao je mir u svijetu, a baš u njegovu potifikatu se počeo urušavati svijet kakav smo poznavali, kao i vrijednosti kojima su se svjetski čelnici vodili… A dugo ćemo pamtiti i zatvorene crkve u pandemiji i papinu molitvu za prestanak te pošasti na pustom Trgu svetog Petra.
Uspio je jednostavnošću šarmirati svijet, i to ne samo vjernike već i nevjernike. Tisućama razočaranih ponovno je otkrio i približio Isusa Krista u njegovoj revolucionarnoj jednostavnosti. Vratio je nadu i širom otvorio vrata grešnicima, zagovarajući Božje milosrđe i otvoreno priznajući kako ni Crkva nije savršena. Pokazao je svima što znači kršćanska solidarnost prema najpotrebitijima i najobespravljenijima, posebno migrantima. Promicao je otvorenost prema drugima i drugačijima te optimizam koji bi trebao krasiti svakog vjernika (blaženi kardinal Stepinac je govorio „Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist“, a papa Franjo: „Crkvu se ne može zamisliti bez radosti“). Otvoreno je progovorio i o suvremenim progonima kršćana, ukazao na nepravde u svijetu, ali i pružio obje ruke drugim vjerskim zajednicama i religijama. Papa Franjo je tijekom svog pontifikata zadao jako puno glavobolje svojim čuvarima i protokolu. Njemu su bili važniji ljudi od njegove sigurnosti, a neposrednost i skromnost od uštogljene tradicije i strogih pravila. Neki su tradicionalni vjernici ostali šokirani kad se odrekao udobnosti papinske palače ili pak kad su vidjeli kako papa ljubi u obraz svoje gošće u Vatikanu. On je papa koji ne voli raskoš i pred kojim se ne treba klanjati i kojeg ne treba ljubiti u ruku. On je prijateljski papa kojeg se može poljubiti u lice. Tko je to mogao i zamisliti prije nekoliko desetljeća?
Naglasak u njegovu pontifikatu bio je u pastoralnom radu, okrenutom ljudima i njihovim potrebama. Osjećao je probleme običnog čovjeka i nastojao pronaći rješenje. Dakle, u liku pape Franje dobili smo skromnog, duhovitog i otvorenog papu, koji nasuprot utrci za moći, slavom i bogatstvom (koji su zahvatili ne samo političke strukture, već i dio crkvene hijerarhije) nudi – služenje. Vidjeli smo da ovaj papa želi „siromašnu“ Crkvu, a suvremeni svijet želi „zaraziti“ ljubavlju, nježnosti i solidarnosti. Predstavio se kao papa, koji nas vraća izvornoj Božjoj riječi bez suvišne filozofije, dociranja i mudrovanja. Imamo papu jednostavnosti! Tako izgledaju i njegove knjige. One su lišene dubokih teoloških promišljanja. Kao da su pisane iz srca.
Njegova obraćanja su također jednostavna. Netko bi rekao premalo diplomatična. Zbog toga ponekad izgovori i koju riječ viška, pa ih mora pojašnjavati. Nekada se zaleti u prosudbama, pa se kasnije korigira. Uostalom i sam je priznao da je ponekad nagao i brzoplet. Upravo to ljudsko priznanje pokazuje da je i on samo čovjek te rađa simpatijama. Međutim, zbog toga je dobio oporbu unutar same Crkve. Naime, mnogi koji misle da su pravovjerniji od njega, love ga za nelogičnosti ili stavljaju njegova promišljanja u kontekst crkvenih učenja dokazujući da nije na pravom putu. Neki mu predbacuju da je populist pa govori ono što ljudi žele čuti. No, Isus nam je poručio kako ćemo sve pod djelima prepoznati. S druge strane, kritičari zaboravljaju da su sve poruke kratkog daha ako nisu u stanju pobuditi emocije i doći do srca ljudi, odnosno ako ih ne slijede djela i stil života komunikatora. Nije volio pripremati govore, već govoriti iz srca, s puno emocija. Time postiže neposrednost i uklanja barijere prema slušateljima, ali se dovodi u nepriliku da izgovori i ono što možda nije namjeravao. Međutim, vidjeli smo da mu se to ne zamjera, pa čak i pod cijenu da će mu netko poneku rečenicu istrgnuti iz konteksta ili protumačiti sebi u prilog. Njegova obraćanja su prijateljska, primjeri koje spominje životni, a Bog kojeg nam želi približiti je milosrdni otac i prijatelj, a nipošto strogi sudac. Uostalom, proglasio je Godinu milosrđa i za njezina zaštitnika odabrao našeg hrvatskog sveca svetog Leopolda Mandića.
Od prvog dana naglasak je stavljao na jednostavnosti i skromnosti. Želio je pokazati svima, a ponajprije braći biskupima i svećenicima kako imati titulu u crkvenoj hijerarhiji znači svjedočiti osobnim primjerom i služiti drugima, a ne uživati u časti i moći. Mnogi su počeli slijediti taj primjer (neki iz uvjerenja a neki iz trenda), što bi pak moglo dodatno ojačati Crkvu, čijim se pojedinim službenicima često zamjeralo skrivanje iza pravila, licemjerje, neosjetljivost, zatvorenost, uživanje u moći, pa i bahatost. Poruka je i sam izbor imena Franjo u čast svetog Franje Asiškog, koji je odbacio plemićke titule i bogatstvo kako bi mogao pomagati sirotinji i obnavaljati Crkvu, koja se u srednjem vijeku bila udaljila od učenja Isusa Krista i počela uživati u raskoši. Ljubav prema čovjeku i služenje onim najsiromašnijima i najpotrebitijima, te očuvanje prirode i svega stvorenog što je dano čovjeku na upravljanje bile su misije svetog Franje. A i papa Franjo je pokazao kako je to njegov smjer. Kao što se sveti Franjo nije bojao poljubiti gubavca, sadašnji papa dok je bio nadbiskup ljubio je noge oboljelima od AIDS-a, a zaustavljao je i papamobil kako bi osobno mogao blagosloviti i poljubiti invalida među hodočasnicima ili odlazi među tisuće zaboravljenih izbjeglica na talijanskom otoku kako bi im pružio nadu za život. Međutim, to nije njegov profil od izbora za papu već jednostavno stil života.
Dobar dio Hrvata mu je zamjerio što je odugovlačio s proglašenjem svetim blaženog kardinala Stepinca, nastojeći preko njegove kanonizacije izgraditi mostove sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, očito ne znajući s kime ima posla. No, isto tako mnoge je oduševio „priznanjem“ Međugorja, odnosno otklanjanjem zapreka za nesmetano funkcioniranje tog Gospina svetišta. U njegovu pontifikatu došlo je do potpune smjene generacija hrvatskih biskupa i nadbiskupa, pa je vlastitim izborom ključnih ljudi Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dao i svojevrsni pečat budućnosti Crkve u Hrvata.
