Mi djeca podmajevičkog kraja na januar nismo gledali kao na najduži mjesec u godini, jer smo uživali u čarima zimskog raspusta spuštajući se sankama niz naš sokak ili Pobablje dok šake i stopala ne odrvene od studeni. Večeri su bile rezervisane za domine ili igru gradova i sela. Grickali smo košpe, pili kompot od šljiva ili domaći sok za koji odrasli tvrde da je pun vitamina. Radovali smo se i filmskim maratonima subotom kao i filmovima koji su se svake večeri prikazivali na kantonalnoj televiziji deset minuta do jedanaest sati, iako premoreni od cjelodnevne konzumacije slasti raspusta i djetinjstva zaspimo na polovini filma, a onaj ko ipak uspije odgledati do kraja sutra prepričava šta se desilo i šta smo pobogu propustili, jer su druge polovine filmova uvijek zanimljivije. Valjano smo se čudili šta je odraslima, pa tako satanizuju ovaj divni mjesec koji počinje slavljem, a završava zamalo suzama, jer predstoji drugo polugodište koje ne dozvoljava opuštanje u pogledu ocjena. To je drugo polugodište za nas jako izazovan period. Lijepo vrijeme udruženo sa težim gradivom i ocjene od kojih nam sutra ovisi upis u željenu srednju školu. Januar je u takvim okolnostima predstavljao savršenstvo bez ijedne jedine mane. Gutao je drva, to stoji, ali je ono što daje bilo isuviše dragocjeno da bi mu se išta zamjerilo.
Odraslost se kasnije upetljala i u kalendar, produžila januar, pomela bezbrižnosti i krtlog od košpa, lišila i sokak i Pobablje i snijega i našeg prisustva. Nezgrapno nacrtane rubrike gradova i sela sad su prazne, a prazne se i gradovi i sela bez obzira na slova kojim počinju njihova imena. Sad zaspimo i prije početka filma – mi koji smo vjerovali da će baš kao u filmovima druga polovina života ma koliko taj život bio dug ili kratak biti zanimljivija.
