Kada smo Boris i ja išli u osnovnu školu (podružnica Dokanj) najljepše nam je bilo u trećem razredu, jer je u prvi krenula naša komšinica Suzana, a prvi i treći su išli u istu smjenu, pa smo dobili pojačanje. Suzana je bila moja najbolja drugarica iako je tad bilo malo i sramota družiti se sa mlađima od sebe, pa makar ti rođena braća i sestre bili. Nas smo troje bili nevjerovatno različiti i nekako sam se uvijek pitala u kakvim bismo odnosima bili da ne živimo tako blizu. E, ono što je mene mnogo brinulo bilo je baš to mjesto stanovanja. Nisam mogla zamisliti svoj život bez njih iako sam i sama sanjala da odem iz rodnog mjesta vođena ciljevima koje nisam ovdje mogla ostvariti. Boris se za razliku od mene kleo da iz Bosne živ ne ide, osim na kakav fin odmor po mogućnosti morskog karaktera. Suzanina je želja bio Zagreb i o tom je gradu pričala s toliko oduševljenja da sam malo i zamrzila taj grad koji bi mi zadao veliki udarac ako ona tamo ode. Između tih naših snova i svakodnevnice protezali su se dani puni igre i smijeha, a znala je pasti i pokoja dječija svađica u koju nismo petljali odrasle, jer smo mi tad dobro znali da ćemo se ionako na kraju pomiriti kao i uvijek. Suzanin brat i moj brat bili su najbolji drugari. Njih dvojica nisu pravili nikakve velike, životne planove. Iako mlađi bili su mnogo mudriji od nas, uživali su u trenutku puštajući sudbini na volju sve ono što bi se moglo desiti u budućnosti. Za njih je sutra bio najveći domet razmišljanja o budućnosti.
Život se valjano poigrao s nama, pa je Suzana sad u gradu u koji sam ja željela otići na privremeno, Boris je u Zagrebu, a ja sam ispunila Borisovo – iz Bosne živa ne idem. Važno da su se naše želje ispunile, a i jesmo ih vala istovremeno izgovarali pa su se vjerovatno i nebesa zbunila ili ipak nisu pa svakome od nas dadoše ono najbolje za nas, ko će ti ga znati…
Dok su se želje ispunjavale mi smo jedni druge pogubili u trci za životom. Kako mi jedan naš već godinama pokojni komšija kojem je naše druženje presjelo u više navrata reče:”Razvede vas život s nogu bez advokata, a šteta, kakvi ste samo majmuni bili…”
Kad septembar pokuca na vrata uvijek mu uspomene na naše dane otvaraju puštajući ga u svaku poru onoga što je nekad bilo, pa ne znam da li bih se prije raznježila od miline ili tugovala za prošlim danima. Sa šoljom kafe u ruci krojim tako zatečena neke nove želje i baš me kopka kome li će nebesa ovaj put ostvariti moje želje…
