Pošla ja u peti razred zastrašena i nastavnicima koji su sudeći po navodima odraslih čista suprotnost učiteljici, a i gradivom za koje su tvrdili da je obimno i teško savladivo ako ne počneš učiti od prvog dana. Polazak u taj razred značio je putovati autobusom i konačno početi pisati hemijskom olovkom, pojedine predmete doduše tehničkom ili kako smo je mi zvali patentuša, ali ti su predmeti bili u manjini. Razredna nam je predavala bosanski jezik i odmah nam dala domaći zadatak – opisati kako smo proveli raspust. Došla sam kući nakon nastave, iskinula dvolisnicu i latila se pisanja. Prvi dio sastava ličio je na apel izmorenog seljaka kojem je više dozlogrdilo i treptati očnim kapcima upućen predsjedniku mjesne zajednice. Objasnila sam zašto ne volim raspuste i kao jedan od glavnih razloga navela kako ljeti nemamo tekuće vode nego se mora na bunar više puta dnevno, a teško do zla boga uznositi one silne flaše uzbrdo. Osim toga debelo sam se osula i na čovjeka koji je puštao vodu jednom sedmično kada se napuni seoski bazen koji je u našim Kladama optužujući ga da namjerno vodu pušta prerano i da mu je bolje da se prisloni ženi uz guzove do jedno osam dok se ne naspavamo, pa da onda serbe možemo sipati vodu. Osim ovih vodenih problema naglasila sam i to da asvalt opet nije prošao kroz selo iako su neki radnici još proljetos mjerili nešto po putu zabadajući u zemlju kraj ceste nekakve nama djeci nepoznate oznake u vidu četvrtaste, drvene motke ofarbane pola u crveno pola u bijelo.
Drugi dio sastava posvetila sam međuljudskim odnosima opisujući oduševljenje kada naši drugari Jukići pozvone, pa mama otvori vrata i začuju se cvrkutavi glasići:”Teta Luco, ima l’ Bože i Ivone, mi došli da se igramo?” Pored oduševljenja vjerodostojno sam do u detalj razložila i dvije najmasnije svađe koje su se dogodile tokom raspusta. Prva svađa je izbila kada se baka inače tatina mama posvađala sa jednim komšijom i u toku svađe mu rekla da je kupio diplomu. Odmah se rođak Boris obradovao činjenicom da je i to moguće, jer on nije volio školu, pa smo danima preračunavali kako namaknuti parice za kupovinu papira koji bi mu priuštio bezbrižan ostatak života. Ja sam učestvovala u planiranju moleći Boga da nikad ne skupi taj novac, jer smo išli u isto odjeljenje, pa mi je bilo mrsko svaki dan sama hodati tih šest kilometara. Na kraju smo saznali da je komšija od naše babe kupio njenu diplomu, ali o tome neki drugi put. Druga se svađa zbila kada je kilometar i po dalje od moje kuće jedan komšija napao moju drugu baku zbog nekakvih jabuka koje nisu bile ni njene ni njegove. Ona je samo prebacila jabuke koje su pale u njeno pod stablo s kojeg su pale koje se nalazilo u imanju s kojim je međila, ja sam svjedok zbivanja, al’ džaba, čovjek koji je to imanje obrađivao zapeo za jabuke kao da mu glava ovisi o njima. Htjela sam se umiješati no nisam, jer baš se pika dječija riječ kad imaš skoro jedanaest godina i malo je glupo svađati se za nekoga poput moje bake koja se nikad nije znala zauzeti sa sebe, zar ne?
U trećem sam dijelu pismene uzela u usta (ili u olovku) svoje roditelje, malo ih optužujući, malo ih braneći, pa šta prevagne kod razredne. Uglavnom bila sam ljuta na njih što su mi opet poturili školski pribor pod poklon za rođendan. Nakon toga izjasnila sam se kako sam ja gospodin kada idem u školu i da razredna vidi može li ikako izmajmunisati da ovakvi kao ja budu lišeni svih budućih raspusta.
Zadovoljna radom pošla sam spremiti dvolisnicu u svesku. Mama je zatražila rad da vidi kakav mi je rukopis. Ona je uvijek mnogo držala do estetike. Nakon čitanja mi naredi da iskinem dva nova lista.
– Piši! – frknu.
I ja počeh bilježiti sve što mi je ona diktirala dok je miješala džem da ne zagori. Rečenice su počele priličiti jednoj jedanaestogodišnjoj djevojčici. Nakon ovoga meni nešto bi žao mog savršenog rada, pa odem rođaku Borisu i upitam ga da li je on šta napisao, kaže da nije, jer nema ideju kako početi.
– Piši! – naredih mu.
Sve je on fino pribilježio osim planova o kupovini diplome i dijela o jabukama, ali smo dodali neke njegove lične frtutme poput ko je od komšija dolazio da ga prijavi ocu za zijan i kako smo pomenutima kolektivno uzvratili udarac, al’ da nas ne uhvate. Izbacili smo i dio o lišavanju raspusta i umjesto toga napisali kako razredna treba da vidi može li se ikako uvesti kakav vanredni raspust koji bi počeo onda kada dođe voda zastalno. Bio mi je jako zahvalan na pomoći i ponudio se da mi riješi barem dva belaja u koja budem upala ubuduće.
Ja sam dobila peticu, čak mi je i rad bio izložen na panou u hodniku ispred kabineta bosanskog jezika što baš i nije često za jednog petaka, ali ništa to mene nije obradovalo, jer to nije moja priča. Boris je valjano nagrebusio sa svojim radom, jer pobogu nije za nekoga ko je peti razred da koristi riječ guzovi i proziva komšije imenom i prezimenom zbog stvari poput puštanja vode na uranak kao ni osveta osobama koje se navodno brinu za našu sigurnost. Dva dana nismo pričali, a pomirio nas je ljubitelj ljute kapljice Adalj, pokoj mu duši, objašnjavajući nam šta je cenzura i što se odraslima ne sviđaju istine čak ni onda kada im te iste istine ne čine ama baš nikakvu štetu.
