Rat još nije bio počeo. Mama je bila na poslu, a mene su čuvali tetke i dajdža. Dajdža, inače nepopravljivi šaljivdžija koji je bio u stanju djecu navratiti na sve i svašta, predložio mi je da skinem haljinicu i uđem u nekakvu travu koja je bila veća od mene, a on mi je zauzvrat obećao veliku čokoladu rižnjaču. Bezbeli je mislio da ja znam šta je kopriva. Bez razmišljanja sam, igrajući na kartu povjerenja, uletjela u onaj snop gordih, visokih kopriva i ubrzo zajaukala. Odjednom se svi stvoriše ispred mene i počeše moje sićušno tijelo poljevati vodom. Baba je počela galamiti na dajdžu koji je tada imao svega davdeset i kusur godina, a ja sam potajno uživala što ga majka kori dok sam se plačući češala i lijevom i desnom rukom. Naredni je dan kupio obećanu čokoladu pokušavajući da se izmiri sa mnom, uzela sam rižnjaću i udarila ga njome po glavi uz riječi:”E, sad smo kvit.”
Nekoliko mjeseci nakon tog događaja, mama me povela na sijelo kod kuma Jakova. On je iznio veliku čokoladu i rekao mi:”Ako mi daš tetku, ja ću tebi dati čokoladu.”
– Ne dam! – kategorično sam odbila.
– Što, bona? Samo jednu tražim, a imaš šest tetaka. Vidi kolika je čokolada.
Uzela sam čokoladu i udarila kuma po glavi uz riječi:”Imaš svoje tetke daj njima ovu čokoladu, a mene i moje ostavi na miru. Neću više nasjedat’ na te folove odraslih sa čokoladom.” Kumova me žena uz grohotan smijeh nagradila čokoladom većom od ponuđene, a mama mi je nakon ovog događaja godinama servirala riječima i prutom kodeks ponašanja koji je isključivao čokoladu u glavu jer to ne priliči jednoj djevojčici. Djevojčica je rasla pokušavajući svojim ponašanjem uvijek ostaviti zavidan dojam na druge. Ti su drugi namirisali navedenu učenost, pa su sve vješto iskorištavali u svoju korist ne libeći se da pokažu kako je najslađe mezetiti one koji nikad ne pokazuju zube. Tek sam kasnije naučila da se samo britkim karakterom može balansirati između onog kodeksa i glava željnih razbijanja. Jerbo, nikad nije do čokolade uvijek je do glave.
