Navalio komšija S. k’o Rus na mjesec da mu napravim nekakav koktel od pića Malibu i ananasovog soka. On je gledao prije nekoliko sedmica reportažu o čuvenim morskim koktelima i taj mu baš zapao za oko. I ja šta ću, kupim sok od ananasa, pomiješam ga sa bijelim rumom u bokal, stavim pešest kockica leda u to, narežem limuna da ukrasi čašu, dam mu kišobrančić i slamčicu i uputim ga kući jer sam taj dan morala u grad. On iznio sebi čašu na verandu, natak’o onaj limun, nasuo piće, u njega uronio slamčicu i zadio kisobrančić za limun. Dok je otišao u kuću da namota cigara, jedan mu se šestogodišnji dječak iz sela privuk’o verandi i ispio koktel diveći se dekoraciji. Čim dječak spazi S. teturajući se udalji od verande jer je koktelu malčice izmijenjen recept. Naime, umjesto 2/3 soka i 1/3 ruma, nasula sam 2/3 ruma i 1/3 soka. Sutradan puče haber da je dječaku bilo loše prethodnu noć, ali da je pola narednog dana prespavao. Seoska su usta prvo vikala da je od vrućine pa od kupovne hrane pa su zaključili da je najvjerovatnije od genetske prepozicije jer mu je i otac bio slabunjav kao dijete.
– E, moja seko, vidiš ti malca pijanca. Ja volim popit’, al’ ovaj je žešći od mene. Počeo sa šest i još počeo od tuđeg dobra. A znali su oni njegovi vikat’ za mene, neka, neka. Al’ znaš šta me oduševilo?
– Šta?
– Malac nije rek’o od čega mu je zlo. Nijedan pravi ljubitelj čaške nikad neće priznat’ da je pijan ni da mu se slošilo od pića. Karakater je k’o ja!
