Piše: Zlatko Dizdarević
Danas, evo malo više od devet mjeseci kako je počela drama u Gazi sa krvavim napadom Hamasa na civile uz južnu granicu Izraela sa Gazom i potom istorijski rijetko viđenu “osvetu” izraelske vojske na napadače, a mnogo više ciljano na civile, žene i djecu palestinske Gaze – postaje jasno da se dugo sanjanja želja ultra-ekstremnih cionista u Izraelu o “brisanju Palestinaca sa lica zemlje” i Netanijahua na njihovom čelu, pretvara u noćnu moru za “Bibija”. Do juče bezmalo neupitni lider i za većinu Izraelaca ali i za mnoge interesne, njima naklonjene krugove u svijetu, Netanijahu je danas poprilično pogubljena zvijer satjerana u ćošak, ne pristajući ni na ono što potpuno nova realnost unaokolo traži od njega ni na ono što je već dostignuta nova situacija u vezi sa njim samim.
Sasvim jasno tu ukupnu novu poziciju u kojoj se danas nalazi dugogodišnji premijer sveo je aktuelni lider opozicije u Izraelu Jair Lapid kazavši minule nedjelje: “Netanijahu je izgubio kontrolu i nad ratom u Gazi, i nad odnosima sa inostranstvom i nad svojom vladom…Svi rade što im je volja…
Izraelski “Maariv” uz ovo potsjeća i na Lapidovo upozorenje da ratovi u kojima je Izrael već, i oni kojima je na pragu, ne mogu trajati u nedogled jer za to ne postoje ni ljudski kapaciteti ni izraelska ekonomija koja je svim ovim na jasnoj nizbrdici…
Međutim, o potpunoj “nesvijesti” spram svega ovoga kod Netanijahua i njemu bliskih, jasno govori saopštenje iz njegovog ureda, a povodom prijedloga sporazuma o razmjeni talaca sa Hamasom. Na vijest da Hamas pokazuje spremnost da se krene tragom tog prijedloga, uz navedeni uslov da to znači i povlačenje izraelske vojske iz Gaze, Netanijahuov ured odgovara: “Svaki sporazum o razmjeni sa Hamasom mora omogućiti Izraelu da nastavai borbu…”
Dakle, iako satjeran do same granice strpljenja na svim stranama, prijateljskim i neprijateljskim, a nastojeći da se rijetko viđeno planiran, realiziran i nastavljan genocid u Gazi produži – Netanijahu ne može i ne želi protiv sebe zbog najmanje dvije krucijalne činjenice: Jedna je da sada već histerično mentalno, (ne)ljudski i iz dubokog uvjerenja, ideologije i mitologije, smatra da je “povjesni cilj” Jevreja u potpunom brisanju Palestinaca sa posljednjeg pedlja “svete zemlje” jer je ona “njihovo istorijsko pravo”. A Gaza je tu danas – sa svojim stanovnicima, zemljom, naseljima, školama i bolnicama, džamijama i crkvama, oduzetom obalom i plinom i naftom u moru ispred – prva prepreka. Poslije nje ide i Zapadna obala i sve ono između obala Mediterana i granice sa Jordanom (za sada). Onda to sluti i sa jugom Libanona do rijeke Litani… Usput, nije malo među cionistima i onih koji smatraju da kraja širenju nema ni dalje, sve do Tigrisa i Mesopotamije sa mitološkim Urom.
Druga je opsesija koja mu ne dozvoljva ni korak povlačenja u fantazijama ultra fanatika u vladi poput ministara Ben Gvira i Smotriča koji ga svojim glasovima u Knesetu drže na premijerskom mjestu i ucjenjivački spriječavaju svaku promjenu bezumnog osvajačkog kursa. Tu je Bibi pragmatičan kako ne bi otišao u zatvor jer mu je optužnica za korupciju i razne kriminale već uručena i sud ga čeka prvoga dana nakon premijerske funkcije.
Otud ono neupitno NE i u vezi sa povlačenjem temeljem prijedloga o prekidu vatre i koracima dalje, koje iniciraju pregovarača unaokolo, na čeli sa Katarom i Egiptom. Uz već poznati plan Obame sa tri faze: Prvo je prekid vatre, potom povlačenje izraelske vojske iz Gaze i uspostavljanje privremene lokalne vlasti koja uključuje i Izraelce i Palestince, te početak obnove barem dijela od onih 37 miliona tona ruševina do sada “izračunatih” od relevantnih svjetskih institucija…
Na tragu svih ovih “nerealnosti” Netanijahua spram onoga šta (ne)može dalje, rodilo se i ludilo koje ga je dovelo pred zid i kod kuće i na međunarodnoj sceni. O unutrašnjim potresima unutar Izraela danas se u svjetskim medijima govori manje nego što ti događaji zaslužuju. Recimo, i sama činjenica da je do sada, recimo, samo sa sjevera Izraela i sa okupiranih teritorija i ilegalnih, silom stvaranih naselja i otete zemlje, raseljeno već minimum sto hiljada jevrejskih doseljenika. Povod su tek “ispitivanja” između Hezbollaha iz Libana i IDF-a, vojske Izraela koja će se, evo, od prije desetak dana popunjavati i do sada vojno ne regrutovanim polaznicima vjerskih škola. Dovoljan razlog za unutrašnji bunt u zemlji.
Neupitni su podaci, uz totalni pad turizma, i o mnogim drugim granama ekonomije vezane za svijet, do sada izrazito profitabilne koje stagniraju ili klize nizbrdo. Oružjem se, naravno, i dalje trguje. Uočava se da i nebrojeni uredi inozemnih kompanija i firmi pakuju “kofere” i preseljavaju u sigurnije zemlje regiona i van njega. No, i pored toga, očigledna je spremnost premijera da svoju priču širi dalje. I sve to uprkos uočljivom “hlađenju” do juče njemu vjernih vojnih krugova i struktura u zemlji, i ozbiljnih upozorenja da se rat u Gazi protiv Hamasa ne može dobiti ovako kako to histerični vrh sa Netanyahuom misli i djeluje. Ostatak od nedavno kompaktnog vojnog kabineta kojeg je već napustila nekolicina istaknutih armijskih komandanata i lidera, sa Netanijahuom kao taocem rigidno radikalnih fanatika bez uniformi, privodi kraj u planove za ulazak u otvoreni rat sa Hezbollahom na teritoriji Libanona. A naravno da znaju kako to znači – i sa još podosta respektabilnih vojnih struktura u Iraku, Jemenu, Siriji a neće im nedostajati ni voinjna podrška iz mnogih država u okruženju, pa i dalje iz svijeta.
Možda najčudnije u ovom otsustvu “pameti” izraelskog premijera i njegovih lokalnih ucjenjivača jeste zanemarivanje svjetske geostrateške situacije i nekim ozbiljnim pomacima koje bi Izrael svojim osvajačkim planovima ohrabrio kontra najvažnijih interesa njihovih pomagača, prije svega Vašingtona. Cjelom ovom pričom uznemireni su ponajprije Amerikanci jer se u svemu sada Iran vraća na poziciju koja jača Teheran i njegov utjecaj u regionu. Iran koji ionako već na razne načine ima značajan utjecaj na Libanon, Siriju, Irak i Jemen. Izvjesno je da će iz svake od ovih zemalja jake islamističke (i ne samo one) organizacije pružiti pomoć Hezbollahu, što uostalom već i čine. Dovoljno je vidjeti operacije minulih sedmica na sjeveru Izraela, udare na lučke kapacitete u Haifi, nastavak napada iz Jemena na brodove zapadnih zemalja u Crvenom moru itd. U mnogim krugovima u arapskom svijetu, interesno tijesno povezanim sa SAD-om uopšte nije nebitna i nezanimljiva ni činjenica apostrofirana među ljudima što se bave analitički tim prostorom: tri najjače “sile” na Bliskom istoku, zapravo, nisu arapske – Iran, Turska i Izrael…
Sve ovo, posebno, tangira na svoj način Ameriku i Bajdena uoči izbora, dodatno i nakon novih vjetrova i među tamošnjim biračima, naročito demokratama, uz utisak koji je Bajden ostavio u prvom javnom sukobljavanju sa Trampom. A eto, Bajdenovom planu u tri faze za izlazak iz situacije u Gazi gdje je predsjednik svojevremeno zdušno stajao na strani Ntenijahua, ovaj mu sada, evo, pokazuje bezmalo od šake do lakta kao odgovor na plan o potrebi napuštanja Gaze i ulazak u proces “stvaranja dvije države”.
Minulih sedmica, uz sve ovo navedeno makar to bila i tek djelomična strana ukupne istorijski-interesno-prljave priče o bijednom “zvaničnom” dijelu svijeta povodom Palestine i evo sada Gaze, pomalo se baca u sjenu još jedna, ne baš ni nova a važna činjenica o kojoj ni Bajden ni njegovi pomagači izgleda ne vode dovoljno računa. To su realnosti o Hezbillahu koje se baš i ne uzimaju u obzir pa ni djelomično od onoga što postoji a važno je. Proiranska, šiitska vojna organizacija iz Libana, danas je neuporedivo jača vojna organizacija, sa organizacionim kapacitzetima, sposobnošću boraca, disciplinom, vojnim znanjima i najsavremenijom opremom i oružjem nego što se to izvana zna i cijeni. Uostalom, ni u Izraelu, u političkim i vojnim krugovima ne zaboravljaju mada veoma rijetko pominju da je Hezbollah, de facto, jedina vojna formacija u svijetu koja je do sada, a bilo je to 2006. na terenu Libanona, u direktnom sudaru sa IDF-om izašla kao pobjednik protjerujući, praktično, Izraelce natrag odakle su došli u osvajanje južnog Libana.
Malo ljudi unaokolo po svijetu danas, recimo, zna za snimke dronovima koje je objavio Hezbollah leteći nad ključnim izraelskim vojnim objekatima, bazama, nad ključnim postrojenjima sistema odbrane “Gvozdena kupola”, aerodromima, kompleksima vojne industrije, raketnim bazama itd. – i “vratili” se čitavi na pozicije sa kojih su lansirani u operaciju tih snimanja. Hezbollah je to objavio, naravno – neka se zna, prije nego što krene najavljivana i od Netanijahua potvrđena operacija na jug Libanona. To što su mediji i građani Izraela šokirani koliko ovim snimcima, toliko i još više činjenicom da je sve učinjeno neprimjetno za “neprobojni prsten odbrane Izraela”, kao da se Bibija ne tiče. Niti mu razbija iluzije o pobjedi nad novim snagama ujedinjenim na sada već geostrateškom projektu mnogo važnijem u svjetskoj realnosti i politici, nego što je to on lično, takav kakav je. A taktika jačanja panike u neprijateljskim redovima i jačanja samopouzdanja onih koji nakon decenija šutnje progovaraju, podižu glavu i organiziraju – napreduje.
Izrael nije nastao ni slučajno i tek voljom onih koji su ga napravili onako kako su ga napravili. Interesi velikih tada bili su razni. I održavali se, evo 76 godina – da se ne računa dugi period priprema prije toga, od Balfura pa dalje. Interes “velikih” i danas direktno je uključen u sve što se tamo dešava – akcijom ili mizernom šutnjom i (ne)činjenjem. Netanijahuova greška je što mu je kapacitet, očigledno, nedovoljan za ovoliku igru pa vjeruje da može mimo i preko tih interesa kako bi zadovoljio svoje bolesne cionističke fantazije i obezbijedio ostanak na slobodi umjesto odlaska u zatvor koji mu visi nad glavom ako sa vlasti padne. Interes Jevreja i svih drugih žitelja u Izraelu i oko Izraela – posebno Palestinaca – najmanje mu je važan. Nije ni prvi, ni posljednji slučaj ove vrste u istoriji. Što on to ne shvata, njegov je problem, nažalost plaćen velikom cijenom i do sada.
A mnogi će na to, jednostavno : “So What !” Jadno.
