Piše: Ivana Marić
Kome je još bitna istina kad svaki narod više voli čuti svoju verziju istorije, u kojoj su oni branitelji i heroji, a drugi agresori i zločinci. Revidiranje iniciraju i uzgajaju oni koji od toga imaju određenu korist, bilo da žele prikriti stvarne razloge za sukob, opravdati zločine, uzeti novac na račun broja žrtava ili ostati na vlasti stalnim podgrijavanjem nacionalne mržnje i neizostavnim širenjem straha od drugih i drugačijih. Izmiče nam budućnosti baveći se prošlošću.
Političarima su puna usta Evropske unije, pretvarajući se da nas što prije žele odvesti u punopravno članstvo, dok u stvarnosti rade sve da se to ne desi, bar ne za njihovog života. Navodno nas vode u EU, a rade sve da svoje narode drže zatvorene u toru, podižući sve više zidove između njih, uvjeravajući ih da su oni sa druge strane njihovi neprijatelji, potičući srednjovjekovnu netoleranciju i diskriminaciju i pozivajući na kažnjavanje svih onih koji se usude odvojiti od grupe. Kakav šok bi za te ljude bio ulazak u EU gdje granice ne postoje, gdje nema diskriminacije na osnovu rase, nacije, spola, seksualne orijentacije, doba, bračnog statusa i slično. Ali ne žele političari da ljudi čuju istinu, njima je važno da ih drže u mraku i strahu jer im je tako mnogo lakše manipulirati njima.
Ne možemo se baviti realnim problemima sadašnjice niti raditi nešto za bolju budućnost kad smo sve snage i kapacitete angažirali u revidiranje prošlosti i nametanje svoje istine kao jedine, prave istine. Oni koji su bili aktivni sudionici te prošlosti više ne znaju da li da vjeruju sebi i onome što su proživjeli ili da povjeruju u ono što drugi pričaju da su proživjeli. Uopće nije bitno šta se desilo već samo to što će političke elite na sve tri strane ispričati da se desilo. Revidirali su ko je i kao počeo rat, iz kojeg razloga, ko se za šta borio, ko je bio agresor, a ko žrtva, ko se borio na kojoj strani i iz kojeg razloga, koja stranka je spasila državu i svoj narod, a ko su bile izdajice, koji lider je heroj, a koji zločinac, ko je pobijedio, a ko izgubio.
Ne revidiraju samo zadnji rat već češljaju i sve ranije ratove, vadeći kosti svojih predaka. Sve ono što su nas u školi učili o istoriji, više nije istina. Ustaše i četnici ispadoše domoljubi i heroji, a partizani zločinci. Mada smo tu još uvijek u nekoj međufazi kada se istovremeno bore i protiv fašista i protiv antifašista. Tako se kao običaj uvodi da na dan borbe protiv fašizma posjećuju spomenike partizanskih heroja ali i onih koje su bili politički zatvorenici u to doba. Polako se guše stari državni praznici, a nameću novi, koji više odgovaraju novoj političkoj ideologiji. Ono zbog čega smo se stidjeli i što smo krili, sada s ponosom ističu.
Brojevi ratnih vojnih invalida, ne da ne opadaju, već se iz godine u godinu povećavaju, kao i broj RVI udruženja. Na kraju će aktivnih branitelja i vojnika biti više nego što je BiH imala stanovnika. Baš kao i što imamo više ljudi na biračkom spisku nego što ih je zabilježeno na zadnjem popisu stanovništva. Broj žrtava isto tako raste na sve tri strane. Kao da nije dovoljno pogubno da je stradala i jedna nevina osoba, pa se povećavanjem broja žrtava sve tri strane takmiče da prikažu da su upravo oni pretrpjeli najveće žrtve. U tom sveopćem nadmetanju više se niko i ne trudi da svoje tvrdnje potkrijepi dokazima, već se ‘ofrlje’ gađaju brojevima. Zato se bježi od bilo kakvog popisa, dokumentovanja, dokaza, iskaza i slično jer bi ti moglo da pokvari politički narativ.
I dok političke i interesne skupine na tome grade svoje karijere i zgrću bogatstvo, oni koji bi trebali pomoć je ne dobijaju, jer nije cilj pomoći žrtvama rata i porodicama poginulih već je cilj da političari i ljudi oko njih ostani na izvoru moći i novca. Da bi ostali na vlasti moraju održavati nacionalnu netrpeljivost jer bi u suprotnom morali nešto i uraditi za građane, a ovako je dovoljno samo da se međusobno svađaj.
Zato nije popularno da se priča o herojima iz jednog naroda koji su spašavali živote ljudi iz drugih naroda. O njima ne samo da se ne priča već se aktivno radi na tome da ti ljudi ostanu u zaboravu, jer kvare narativ i remete priču o tome da su oni svi loši i da svi oni nas mrze. I kao onda objasniti da je jedan Srbin ubijen jer se stavio u zaštitu Bošnjaka ili da je jedan Bošnjak spasio živote Hrvata i obratno. Političarima treba razdor među narodima i zato se bore protiv pomirenja. Zato su umjesto na vraćanju ljudi na njihova predratna prebivališta, radili na ‘humanom preseljenju’ ljudi tamo gdje im najviše koriste kao biračko tijelo, što dalje od drugih nacionalnih skupina.
Ostaje nam da se nadamo da će taj proces revidiranja istorije uskoro završiti, da će im ponestati ljudi za daljnje podizanje broja bojovnika i žrtava, da će se dogovori da li se sada borimo protiv fašista ili antifašista, pa da se napokon posvetimo rješavanju problema sadašnjice, gradeći bolju i sigurniju budućnost.
Uskoro će i lokalni izbori i ako još uvijek ne znate za koga ćete glasati samo poslušajte šta vam budu pričali i obećavali od izbora. Što više budu pričali o naciji i državi ti će manje uraditi nešto konkretno. Zato birajte između onih koji vam obećavaju konkretne projekte, lokalnog karaktera jer će oni nešto i uraditi.
