oseli se nama jedne godine bijelo-žuto mačulence. Bila je zima, surova i stroga. Do proljeća se mače razraste i razduži, pa postade pravi macan. Svaki je dan po tri puta bez obzira na vremenkse (ne)prilike išao sa djedom u Dol gdje je bila štala. Pored štale je imao svoju zdjelicu u koju bi mu djed sipao mlijeko ujutro i naveče. Dok je djed muzao kravu, mačka bi se popela na jasle, pa s jasli na kravu čekajući svoje ise. Onemoća djed jedne zime. Pade odluka da se proda krava. Najvalidniji argument za prodaju bila je strmina koja je vodila u Dol, inače jedini put kojim se išlo do štale. Djedu se odluka nije svidjela. Isplanirao je da s proljeća uzme sebi jedno čoklje i do’rani ga do veličine vola. Baba se na proljeće nije složila s tim i štala ostade prazna. Odlazio bi djed svaki dan do Dola kada je nastupilo lijepo vrijeme, krčio neke, kako baba zbori, granke i sibike oko štale, bacao koji otkos da njiva ispod štale ne zaraste, razgrtao đubrivo i sadio ćurte u istom, pa se svaki dan iznova vraćao da vidi da li je koja nikla. Usput bi šta poradio i u brdovitoj Bašči koja se protezala ispod naše kuće do polovine puta ka Dolu. Vjerna pratnja mu je u svim tim rabotama bio mačak Bjelan. Kada je djed umro, Bjelan ga je tražio tako što bi svaki dan uletio babi u kuću, ugledao prazno nekad djedovo mjesto i mrzovoljno izašao. Upratila sam da često ode nekud niz bašču. Jednog sam dana išla kroz Dol do susjednog zaseoka i ugledala Bjelana kako sjedi pred vratima štale grebući ne bi li mu djed otvorio. Prazno mjesto na krevetu, prazna štala, prazna zdjela… Samo su oči pri svakoj pomisli na djeda pune suza i grebem, grebem po sjećanjima, jer mi samo to otvara vrata iza kojih su najsretniji dani djedovog i mog djedovanja i unukovanja.
