Piše: Matea Tunjić
Ne znam jeste li primijetili, ali zanimljivo je što je veljača, poznata kao mjesec ljubavi najkraći mjesec u godini. Tu i tamo ljudi mu dodaju još jedan dan, kao da se svake četiri godine sjete da bi im ljubav mogla trajati barem malo dulje nego inače. A čovjek kao čovjek, stalno ponavlja iste iste greške, stalno mu dušu pune iste čežnje. Pa se tako, unatoč potiskivanju, katkad potajno nada da je svaki dan, dan Ljubavi, i to ne romantične kako bi se pomislilo na prvu, nego one, kao što filozofi uz neki pojam vole reći, Ljubavi kao takve, s velikim Lj. Zna on da je ljubav teška, kao što zna i da se za nju bori ili od nje odustaje, ali najviše čovjeka muči ljubav koja ga razočara, u kojoj dušu ostavi na dlanu, a netko njome samo obriše prašinu s lijeve klijetke, spremajući srčani stan za nekog drugog gosta. Praznima ostavljaju i one neočekivane ljubavi, koje obore sve obrambene zidove dušine tvrđave pa ostave pustoš i golog čovjeka da se brani pred svijetom. Možda je Čola bio u pravu kad je rekao da “kad ti jednom srce slome, ne vjeruješ nikome.”
Pravi ste sretnici ako vam nitko u životu nikad nije slomio srce, premda, ironično, u njemu nema nijedne kosti. Još ste veći sretnici, ako nikome niste morali kidati srčane ligamente, jer, premda se s ovom tvrdnjom mnogi ne bi složili, bolje je povrijeđenome, nego onome tko vrijeđa. On barem ne mora svako jutro u ogledalu gledati krivca. No, da se ne lažemo, vjerojatno ste nekad morali previjati one rane na klijetkama i pretklijetkama koje najsporije zarastaju ili ste razgovorom, sladoledom od čokolade i zagrljajem ublažavali bol dragim ljudima, tješeći ih, tužne zbog kraja, onom Mešinom da će sve to proći, samo vremenu treba dati malo prostora. Iako, pitanje je koliko i sami vjerujemo u ljekovitost vremena ili nam ono, uz svoju prividnu samorazumljivost, podvaljuje i placebo-efekt. Ta, koliko čovjek zapravo zaboravlja te iznenadne, neočekivane, velike ljubavi? I što uopće nakon njih, zaista ostaje?
“Telefonski broj koji lagano blijedi u pamćenju?
Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u Esplanadi.
Poslije ljubavi ostaje običaj da se bijelo vino sipa u te dvije čaše i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka ‘?’ i začuđeni pogled starog konobara što nas vidi s drugima.
Poslije ljubavi ostaje rečenica: ‘Divno izgledaš, nisi se ništa promijenila…’ i: ‘Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona.’
I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju poslije ljubavi.
Poslije ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali poslije ljubavi.
Poslije ljubavi ostaju melodije s radija koje izlaze iz mode.
Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: ‘Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje s tri riječi koje će imati početna slova mog imena…’ Ušao je u amfiteatar i kazao: ‘U našoj avangardi…’ Poslala mu je poljubac.
Poslije ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će netko iznenada naići. Klak – spuštena slušalica kad se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž.
Poslije ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: ‘Ja ću prva u kupatilo!’ i pitanje: ‘Zar nećemo zajedno?’
Ovaj put, ne.
Poslije ljubavi ostaju suučesnici: čuvari tajni koji više nisu nikakve tajne.
Poslije ljubavi ostaje laka uznemirenost. (…) Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dvije cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu; taksisti koji nas nikada nisu voljeli (‘Hvala što ne pušite!’ – a pušili smo) i cvjećarke koje jesu.
Poslije ljubavi ostaje povrijeđena sujeta.
Metalni okus promašenosti na usnama.
Poslije ljubavi ostaju drugi muškarci i druge žene.
Poslije ljubavi ne ostaje ništa.”
(odlomak iz romana Una, Momo Kapor)
