Iz tiska je izašla nova knjiga novinarke i književnice Enise Alibalić “Mjesečev kamen”. Otkrivajući stranice knjige, Enisa nam ponovno otkriva sebe, svoja osjećanja, svoj pristup životnim ljepotama, ali i životnim trnovitostima. “Mjesečev kamen” nas vodi i osobnim spoznajama. Uz tekstove unutar ovih prekrasnih korica, koje je oslikao umjetnik Ramov Art, i sama je autorica sazrijevala, a već sada je sasvim jasno da će se mnogi pronaći u brojnim rečenicama koje nam život često na isti ili nešto drugačiji način servira.
U ovom veoma dragom susretu i razgovoru za Hrvatski glasnik, Enisa Alibalić je s nama podijelila svoja osjećanja, a mi smo uvjereni da će ova knjiga mnogima biti poput zvijezde vodilje. Kako je i mjesečev kamen povezan s ljubavlju i ženstvenošću, tako nam i nova knjiga i Enisa Alibalić donose snažne emocije.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Mjesečev kamen je bio logičan slijed nakon Namaste kažem. Je li zaista Mjesečev kamen nastavak ili nam donosi dosta drugačijih pristupa životu i razmišljanju?
Od izlaska iz štampe moje prve knjige „Namaste kažem“ je prošlo dvije godine, a nastajala je barem još dvije prije toga. U međuvremenu se u mom životu dogodilo mnogo divnih stvari i, srećom, mnogo manje onih koje nisu tako divne. Sve one su mene oblikovale u mom sazrijevanju. Svaka osoba koja je prošla pored mene, sa kojom sam progovorila koju riječ, sa kojom sam se družila ili sarađivala je ostavila svoj trag u mom postojanju. Svaki događaj koji sam osmislila ili koji mi je život nametnuo je prošao kroz svaku kap moje krvi. Tako ja živim. Duboko osjećajući i duboko proživljavajući sve. Rezultat svega toga su riječi koje napišem i koje završavaju u mojim knjigama. Napravila sam ovaj uvod da bih odgovorila na pitanja. Knjiga „Mjesečev kamen“ je nastavak života knjige „Namaste kažem“, ali ne u smislu da je riječ o pričama koje se vezuju jedna za drugu i naročito ovo nije roman, pa da tu ima nekakve radnje, već u smislu mog životnog puta o kojem ćete vi iz ovih knjiga doznati malo do ništa u smislu pripovijedanja, ali puno i sve u smislu mog proživljavanja i lekcija koje sam spoznala, neke naučila, a neke još učim. Da, sve je drugačije, jer i ja sam sa godinama drugačija iako ista u svom nastojanju da budem uvijek nešto bolja osoba.
HG: Kakva su osjećanja nakon što je knjiga izašla iz tiska?
Osjećanja su još veoma uzburkana. Mislila sam da će emocije biti odmjerenije sada kada već imam jednu knjigu iza sebe. Međutim, nije tako. Sve proživljavam vrlo intenzivno. Sretna sam, ispunjena i zadovoljna, ali u isto vrijeme sada imam veću odgovornost. Sa prvom knjigom nisam očekivala ništa. Sada, kada je prva knjiga izazvala toliko divnih reakcija, toliko pozitivnih emocija, kada je proputovala svijet i našla se u domovima i srcima tolikih ljudi, osjećam odgovornost da sa „Mjesečevim kamenom“ pružim svojim čitateljima barem ono što su pronašli u „Namaste kažem“. U isto vrijeme, drago mi je da o tome nisam razmišljala u procesu nastanka knjige. Riječi su iz mene izlazile prirodno i onda kada mi je to bilo potrebno i na način da sebi razjasnim neke stvari, da sebe utješim, zagrlim, pokudim ako treba, ali nadasve naučim sebe poneku lekciju i sazrijem još malo. Jer život je ništa drugo do stalni rast i razvoj, barem za one koji teže mirnoj radosti i zadovoljstvu.
HG: Vjerujem da je unutarnje zadovoljstvo još veće jer si ovaj put na knjizi sama radila.
Ovoga puta sam se odlučila da budem sama svoj izdavač, da knjigu sama uredim, lektoriram, pripremim za njen konačan izgled i onda prepustim u ruke najboljima koje znam da je dizajniraju i odštampaju. Jako sam zadovoljna konačnim rezultatom, jer je svaka moja zamisao naišla na plodno tlo u smislu realizacije. Jedan ogroman dio posla oko pripreme knjige za dizajn i štampu sam uradila sama, ali sam imala sreću (ili izbor) da radim sa ljudima kojima je istinski stalo da konačni rezultat bude najbolji mogući, pa moje zahtjeve nisu shvatali kao napor, već su pronalazili svrhu i smisao u tome. Poseban dio srca i duše ove knjige je moj kolega, novinar i slikar, Ramo Tučić koji je radio ilustracije. Sjeli smo jedne večeri i vrlo brzo se našli „na istoj strani razumijevanja umjetnosti“. Shvatio je kakve ilustracije želim i sa kakvom porukom, a ja sam znala da će njegova kreativna duša izroditi nešto predivno. I jeste. Volim da radim sama sve što mogu sama završiti, ali sam zahvalna da imam podršku i pomoć onda kada mi je to potrebno od bliskih ljudi, ali i onih sa kojima sarađujem poslovno.
HG: Kako da postanemo bolji ljudi prema sebi? Postoji li neki univerzalni recept? Jer, često čujemo da ljudi govore, da primjerice od danas počinju misliti na sebe, ali u praksi se opet vraćaju svom životu u kojem nisu ono što bi trebali biti, lakše se prilagođavaju masama nego samima sebi?
Svakim danom pomalo. Univerzalni recept ne postoji, niti jedan jedini. Nebrojeno je puteva koji vode ka boljem sebi i boljem prema sebi. Niti jedan nije pravi, niti krivi ako su namjere dobre. Svi radimo najbolje što znamo. Duboko u to vjerujem. Na ovo treće pitanje bi stručno mogao odgovoriti psiholog ili psihoterapeut. Ja mogu samo odgovoriti na osnovu onoga što sam ja naučila do sada i što funkcionira za mene. Istinski vjerujem da svi želimo biti dobri ljudi, prema sebi i prema drugima. Isto tako, svi želimo biti prihvaćeni i dio neke zajednice, a to onda podrazumijeva mnogo prilagođavanja koja neko prihvati kao nužno, a neko drugi zbog toga pati. Ima i onih koji prevaziđu prilagođavanje po cijenu sebe. Međutim, teško je ako nas niko nije naučio svemu ovome onda kada su se oblikovala naša uvjerenja, onda kada smo bili djeca. Ako uzmemo naš tradicionalni odgoj, rijetko ko će vam reći da su ga roditelji učili kako da ima razumijevanja prema sebi, da pokuša naučiti ponešto o sebi, da to zavoli i da se ponaša u skladu s tim bez obzira na to šta će svijet u kojem živi misliti o tome. S druge strane, teško je živjeti u svijetu koji ne prihvata drugo i drugačije, počev od izgleda, razmišljanja, stavova i ponašanja. Zato što je teško, a ljudi neće teške stvari, mnogi se prilagođavaju. Uglavnom nas kao djecu i uče kako da budemo dobri prema njima, roditeljima , prema svijetu, prema drugima, prema svima osim prema svom unutrašnjem djetetu, prema svom unutrašnjem biću. Ljudi uglavnom nisu naučeni slušati vlastite potrebe, jer treba izgledati dobro prema van. Ima i onih koji su naučeni sasvim suprotno od svega ovoga, ali se meni čini da ih je mnogo manje. Ili onih koji su naučeni da brinu samo o sebi. Kada uđete u svijet odraslih ljudi, nađete se u prostoru gdje treba biti dobar prema sebi, ali ne povrijediti drugoga. I tu dolazi do pitanja: Kako? Odgovori se pronalaze u svakodnevnom učenju o sebi i pokušavanju razumijevanja drugoga, shvatanja da trebamo biti dobri prema sebi i prema svijetu, ali da dobrota ne znači nužno uvijek i za svakoga isto. Važno je spoznati da nije naše da brinemo kako će se drugi osjećati u vezi nas, već pobrinuti se za sebe ne nanoseći (barem ne svjesno) štetu drugome. Ovo nisu lekcije koje su lako savladive. Meni se nekada učini da sam ih savladala, a onda dođu situacije koje mi pokažu da i nisam baš do kraja. Ono što mi je zrelost donijela jeste da sve više opraštam sebi za to kada ne uspijem i više se radujem svakom malom koraku naprijed. Ne treba očekivati puno ni od sebe, ni od svijeta naročito, ali treba sebi svaki dan obećati da ćeš uraditi najbolje što možeš, za sebe, a time posljedično i za svijet, jer drugi mogu učiti iz naših primjera, kao i mi iz tuđih.
HG: Što bi voljela, kako da ljudi dožive Mjesečev kamen?
Voljela bih da im „Mjesečev kamen“ služi onako kako je služilo meni dok sam pisala ovu knjigu. Voljela bih da zalutaju u korice ove knjige i da se tu i pronađu. Barem neki dio sebe. Ove riječi nisu više moje. Prestale su biti onog trena kada sam ih napisala, lutale su i lutaće sve dok ne nađu nekog novog kome će pripadati. U tome ja vidim svrhu i smisao svog pisanja i u tome bih voljela da svrhu pronađu i svi koji će čitati „Mjesečev kamen“. Nemam očekivanja spram shvatanja svojih riječi. Zanimljivo mi je i tome se, osim druženjima sa ljudima na promocijama, najviše i radujem – da mi ljudi otkriju šta su pronašli u mojim riječima. Ako je suditi prema „Namaste kažem“, to će često biti nešto sasvim drugo u odnosu na ono što sam ja mislila kad sam pisala i što mislim da sam napisala. I to je predivno. To me naučilo još jednu vrlo važnu lekciju – ništa nije sasvim onako kako nam se čini, ljudi tumače riječi sa svog nivoa razumijevanja, iz svog ugla i situacije u kojoj se trenutno nalaze sa emocijama koje trenutno proživljavaju. Namjerno podcrtavam trenutno, jer to je također jedna važna lekcija koju me naučilo pisanje – većinu tekstova sam pisala pod snažnim emotivnim nabojem – pozitivnim ili negativnim, a za većinu tekstova isto tako ne mogu da se sjetim povoda zašto je nastao. Zato sada sve mnogo lakše otpuštam, jer shvatam da je većina stvari kratkotrajna i nebitna, osim onda kada smo bili voljeni, kada smo voljeli, kada smo se smijali i nekoga zasmijavali, kada smo na bilo koji način činili ovaj svijet malo boljim mjestom nego što jeste.
HG: Kada možemo očekivati promociju, kuda će „Mjesečev kamen“ sve putovati?
Prvu promociju, u Tuzli, planiram posljednjeg dana ovog mjeseca. Za tu je promociju manje-više sve dogovoreno. Poziva ima za promocije, kako u Bosni i Hercegovini, tako i van nje. Šta će se od toga realizirati, ovisi o mnogim okolnostima. Ne očekujem ništa i radujem se svemu što dolazi. Gdje god ljudi budu htjeli čitati knjigu „Mjesečev kamen“, ona će tamo i dospjeti. Uvijek se nađu neki putevi koji se otvore i načini koji to sve omoguće. „Namaste kažem“ je tako proputovala pola svijeta od zemalja u regiji do Austrije, Njemačke, Švicarske, Švedske, Norveške, Danske, arapskih zemalja, Australije… a da ja nisam ni u najluđem snu mogla zamisliti kako će se to sve desiti i hoće li uopće. Knjige nađu put do svog čitatelja i nadam se da će i „Mjesečev kamen“ pronaći svoje ljude. Puštam ga.
