Selo moje
Selo moje, loše ti se piše,
Mnogi ljudi tebe napustiše.
Oko kuća raste korov i drača
Nema više dječjega plača.
Zarastoše dvorišta i kuće,
Umjesto trave sada raste pruće.
Nema više čobana ni stada,
Mili Bože, velikoga jada.
Otišli su mnogi u gradove,
Sanjajući svaki svoje snove.
Mladi svijet u velikom broju,
Napustio domovinu svoju.
Svi odoše u tuđe države,
Nitko neće u tebi da ostane.
Stara škola u selu se ruši,
Teško mi je u srcu i duši.
Šta si Bogu ti skrivilo sada,
Da tišina neka čudna vlada?
Da se pjesma ne čuje kroz selo,
Zašto si nam tako neveselo?
Je l’ i tebe ista tuga muči,
Djeco moja vratite se kući!
Tuđina je kruh sa sedam kora,
Tamo se gazda uvijek slušat mora.
Pazite se modernih dobara,
Sačuvajte svoja gnijezda stara.
Budite na svome gospodari,
Bit će kasno kada se ostari.
Bijela kuga sad selima vlada,
Ne može se živjeti od grada.
Ljudi moji neka znate sada,
Svako selo, to je trbuh grada.
Teška je to sudbina,
Da vas hrani tuđina.
Da ste željni rodnog kraja,
Majke oca zavičaja.
S bratom ćeš se svojim posvađati,
A već sutra glasno zapjevati.
Bolje ovdje živjeti od pure,
Nego u tuđini brojati eure.
Čak i sunce ovdje jače grije
Kada vidiš svoje najmilije.
Još kad ima tko da i dočeka,
Ne treba ti ni ptičjeg mlijeka.
Nije bogat tko ima aute i dvore,
Već je bogat tko je svoj na svome.
Mato Pavić
