Nekoliko dana nakon ljetnog sv. Ante dođe nama u goste iz susjednog sela baba Mrkuša. Nadimak je dobila po neobično tamnom tenu i crnoj kosi koju je vazda pokrivala maramom, a kroz koju se provuklo svega nekoliko sijedih vlasi. Ljudi su tih pešest sijedih povezivali sa njenim lagodnim životom, jer se udala, kako zboriše, iz računa za čovjeka blage naravi koji, istini za volju, nije imao u džepu, ali kud ćeš većeg bogatstva od racionalnog insana koji ne pije, ne puši, nema braće ni sestara, a ni roditelja.
– Ona je izabrala mene sirota, a mogla poć’ za ingilira! – zborio je njen muž vjerujući da ako to nije ljubav, onda šta je.
Kad bi joj neka od potlačenih seoskih žena poput Ljubane hvalila muža, ona ušmrkne podatnu slinu, raširi nosnice i kaže:”Da ja nisam vaka baš bi on bio dobar! Nikad ja njemu nisam ni u roditelje ni u šta dirnila! Nikad mu ništa o’sovala nijesam! A da jesam, ih, on bi mene začaske po zubima zvizn’o!”
– Pa k’o kad nisi ni imala porašta, vrag te odnio dabogda. Radi, platu donosi kući, ne pije, ne kurva se! Ih, da ti je onaj moj, poznavajući te, skinila bi ti najveće psovke da te ni papa lično ne bi bio u stanju ispovidit’. Ostala bi ti brez ote grive koju maramom ušuškavaš! Sva bi ti od devera otpala. Dovede onaj moj arsuz komorate u dva iza po noći, pa me naćera, ne pomakla se odav’de ako lažem, da idem jednu graorku očerupat’ i da im spravim supu. Fasovat’ mi je kad god se napije, a najteže mi zimi, jer me zna išćerat’ na studen, pa moram tražit’ kak’e udžere da zanoćim. Al’ ničija nije do zore gorila, pa neće ni njegova! Da mi je samo da ovu pilad uputim i da im koru ‘ljeba metnem u kljun, rodila bi se, pa nek onda bude šta ‘oće!
Mrkuša je vrtila glavom i sve očima prelazila preko ćoškova sobe ne bi li šta neredno uočila. Kad ona dolazi žene od svake praške strepe.
– Kako se završi razred? – pitala me je.
– Sve petice, baba! – razdragano odgovorim.
– Džaba ti, moj sinko, ne ču ja da si ti ikad pite razvila.
– Imam samo devet godina.
– Paaa? Ja sam sa šest koscima ručak spravljala.
Onda uđe drugarica, pa i njoj baba Mrkuša postavi isto pitanje.
– Tricom, baba.
– Vala ni oni što te napraviše nisu nešta bog zna pametni bili.
Dobi jedna komšinica dijagnozu karcinoma. Proču se to po selu, pa navali narod u posjetu i ko god uđe u kuću još na pragu zaplače i viče:”Daće Bog da ozdraviš. Samo uzmi onu gujinu travu, pa…” Dođe i Mrkuša da svojim sitnim očima vidi kako izgleda ono najgore, pa čas u bolesnicu gleda, čas po kući i sve viče:”Ohohoooj, ne daj Bože da se ja dadnem pregledat’ doktoru, ko zna šta bi mi našli, ko zna! Sve mi nešto k’o koljena pucketaju, osjetim da mi se kičma krivi, da me bole ruke u ramenima kad god se nad Maj’vicom naroguše oblaci…”
A kada ispljuje svu vatru koju je na jeziku donijela, počinjala bi pričati o svojoj mladosti. Obavezno pomene da je čak šesnaest narodnih nošnji donijela u komori kad se udala, da je struku dukata morala prodati kad se pravila kuća i da ima četiri razreda škole, pa nam naređuje da je ispitujemo tablicu množenja i da se divimo tačnim odgovorima. Razgovor obavezno završi pričom o nekakvom ingiliru sa Bistarca koji ju je htio prstenovati čim ju je spazio. Onda duboko uzdahne i kaže:”Nisam šćela, jer ga srce nije šćelo!” A kako je zapodjela priču o ljubavi, odluči da nastavi o tome i obavezno nas djevojčice okupi oko sebe da nam da savjete glede momaka.
– Ne gledajte je l’ ingilir il’ nije, već gledajte da l’ loče! Ako loče, neka njega njegovoj materi, pa nek ona š njijem devera. A kad nađete nekog ko ne loče, dobro vidite je l’ kurvar. To je dvoje skoro pa isto, para nema, pa nema. A kad ustanovite da nije ništa od tog, onda mu vidite familiju. Ako je nema, na konju ste. Gledajte da nema braće, a sa sestrama mu se pazite i prid njim o njima vičite sve najbolje, a njijovoj djeci uvijek uzimajte ljepše neg’ svojoj. Svakoj se materi najlakše privuć’ kroz dijete. Da vi samo znate kol’ko muškinje voli sestre, zato budite pametne. Upamtite ovo dobro što vam kazujem! I najbitnije, pazite da ne bude ljepši od vas. Lijepo je muško svačije muško. Imate l’ sad kakije pitanja o muškinju? Ja ovo sve za vaše dobro. Nemojte se ništa stidit’. Znate kako lijepo š čo’jkom živim, a sva je ta ljepota potekla od moje pameti.
– Imamo. A šta je ingilir?
Mrkuša se onda razljuti, kucne štapom nekoliko puta od ploču, raširi nosnice i frkne:”M’rš mi s očiju! Završićete k’o Ljubana i neka ćete! I ona me to isto pitala!”
Kasnije smo od Mrkušine unuke saznali da je ingilir ustvari inžinjer.
































