Rudari u Bosni i Hercegovini koji bi danas svečano trebali proslavljati svoj dan, ponovno podsjećaju na činjenicu da su im vrlo često uskraćena osnovna radnička prava. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regiji koja se još uvijek služi zakonom o zaštiti na radu iz bivše Jugoslavije. Prilikom nesreća radnika poslodavcima se kazne obračunavaju u jugoslevenskim dinarima. Najviše nesreća sa smrtnim posljedicima je u rudnicima. Rudarski fakultet Univerziteta u Tuzli ima Odsjek sigurnosti i zaštite na radu, ali njihovi inženjeri teško dolaze do posla.
Sve ovo govori koliko su radnici u rudarstvu nezaštićeni. Prosječna plaća rudara Rudnika Kreka je 1 100 KM, a metod rada u ovom rudniku je star oko stotinu godina. Zuhdija Tokić, predsjednik Sindikata radnika Rudnika Kreka naglašava da je u ovaj rudnik koji je najveći u Federaciji BiH i od kojeg ovisi energetski sektor u BiH te proizvodnja električne energije trebalo investirati oko 158 milona KM.
„Međutim, u rudnike Kreka nije investirano skoro ništa. S druge strane, rudari svojim nadljudskim naporima daju proizvodnju od dva milijuna tona uglja na godišnjoj razini, a to je 6 tisuća tona dnevno. Zato nas zanima, kako vlasti vide u budućnosti proces rudarstva i rudarenja“, rekao je predsjednik Zuhdija Tokić.
Svjesni su da se ovakav način rudarenja, zbog direktiva Europske unije i Energetske zajednice, treba privoditi kraju u narednih desetak godina.
Također, i u tijeku pandemije COVID-19 svi rudnici u Federaciji Bosne i Hercegovine rade u punom kapacitetu, a Zuhdija Tokić kaže da su rudari svjesni da riskiraju svoje živote i živote svojih obitelji zbog pandemije koronavirusa, ali i da su tone uglja neophodne kako bi se održao energetski sektor.
Kaže da rudare najviše boli to što ih se u javnosti veoma malo spominje.
„Nadamo se da će i ovo proći, jer ovi ljudi su i u ratu zemlju branili, 2.600 rudara najvećeg rudnika u Federaciji, rudnika ‘Kreka’, uzelo je učešće u proteklom ratu, mnogi su dali i svoje živote. I ovo je nekakav rat, rat s nevidljivim virusom i rudari bez straha idu na posao i rizikuju živote. Zato nas boli što nas niko čak ni površno ne spomene, a svi znamo da bez struje nema ništa, niti bi ljudski životi zaraženih mogli biti spašeni“, istaknuo je Tokić.
O pravima rudara uglavnom se govori na današnji datum ili onda kada se dogodi nesreća. Međutim, rudnici se i dalje ne obnavljaju, a to ovim najvrjednijim ljudima samo pokazuje koliko je onima koji donose odluke u ovoj zemlji stalo do njih.
M. N.
