Nakon što je dječak od nepunih 14 godina pucao u Osnovnoj školi „Lukavac Grad“ u Lukavcu i tom prilikom teško ranio nastavnika engleskog jezika, otvorila su se brojna pitanja koja, za sada, nemaju odgovora. Neka od njih su: Jesu li škole sigurna mjesta? Jesu li pedagozi dovoljni za rad sa djecom ili se mora razmatrati uvođenje psihologa i socijalnih radnika u škole? Što s djetetom koji ne može odgovarati za kazneno djelo, a upitno je imamo li adekvatnu instituciju za njegov smještaj? Na neka od ovih pitanja odgovorio je socijalni radnik, Nihad Osmanović.
Prema informacijama iz Centra za socijalni rad Lukavac, dječak koji je u srijedu pucao u nastavnika je na medicinskoj i svim drugim potrebnim procjenama koje je potrebno obaviti prije nego što se donese bilo kakva druga odluka o daljem postupanju. Ono što je potvrđeno jeste da je riječ o odgojno zapuštenom djetetu i da će se dalje postupati u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti. Nakon procjene, odlučiće se u koju ustanovu socijalne zaštite smjestiti ovo dijete. Postavlja se pitanje imamo li takvu. Socijalni radnik Nedim Osmanović kaže da to jeste jedan od velikih problema s kojima se suočavaju u ovoj oblasti.
„Mi uvijek tražimo neki najbolji način kako da u najgorim uslovima uradimo ono što je u najboljem interesu djeteta, jer ovdje je to najbitnije. Iako je on maloljetni počinilac, mi smo dužni da postupimo u njegovom najboljem interesu. Nema sigurno adekvatne ustanove za njegovo zbrinjavanje. Mi se snalazimo kako možemo, ali ovaj problem će zahtijevati sistemska rješenja“, kaže Osmanović.
Škola bi trebala biti sigurno mjesto za boravak djece. Posljednja događanja ukazuju na to da će se morati poraditi više da to tako i bude. Pedagozi koji rade u školama više nisu dovoljni za rad s djecom. Prema mišljenju struke, škole bi morale imati na raspolaganju psihologe, socijalne radnike, defektologe.
„Veliki je broj socijalnih radnika na birou, a velika je potreba za njima na terenu, u institucijama, u radu sa djecom. Svugdje u Europi su socijalni radnici zaposleni u osnovnim i srednjim školama. U našem zakonodavstvu, u našem kantonu konkretno je zakonska mogućnost predviđena. Međutim, do zapošljavanja još uvijek nije došlo. Posao koji socijalni radnici rade sa učenicima trenutno rade kolege u centrima za socijalni rad koji su i ovako u smanjenom kapacitetu. Prema nekim analizama, 50% socijalnih radnika nedostaje u odnosu na procenat koliko ih trenutno radi, a čak u nekim centrima rade ljudi koji nisu po zvanju socijalni radnici što je i generalno problem, a naročito u ovakvim slučajevima kada imamo djecu u pitanju kada je potrebna stručna pomoć, stručna podrška, općenito profesionalni pristup u radu sa djecom koja su maloljetna.“
Inicijative za rješavanje problema dolaze od strane struke, ali sluha za njih nema, kaže socijalni radnik, Nedim Osmanović.
„Mi se svaki put očitujemo kad se neki problem desi, zapravo i prije nego što se prioblem desi. Mi poklušavamo preventivno djelovati. Međutim, do sada nije bilo sluha. Strukovno udruženje socijalnih radnika na nivou kantona i na federalnom nivou su poslali dopise i saopštenja i javnosti i političkim strukturama koje mogu da imaju uticaja na to da se konačno uradi nešto po ovom pitanju kako bi spriječili neke veće posljedice koje se mogu desiti i evo dešavaju se“, kaže Osmanović.
Slučaj gdje je dijete pucalo u nastavnika istaknuo je ulogu socijalnih radnika u institucijama osim centara za socijalni rad, naročito u školama. U situacijama gdje zakonski nije moguće podići kaznenu prijavu protiv djeteta, a ne postoji adekvatna institucija u koju bi bio smješten, postavlja se pitanje što uraditi i zašto, usprkos apelima socijalnih radnika, do sada nisu poduzimani konkretni koraci na pronalaženju rješenja.
Enisa Alibalić
