Pokušaji osmišljavanja neke pozitivne dijalektike građanskoga i etničkoga/nacionalnoga, a o čemu se priča među ozbiljnijim analitičarima i svjesnijim političarima, ostat će vjerojatno u sjeni beskrupulozne borbe za sinekure u ministarstvima, državnim agencijama i unosnim javnim poduzećima
Piše: Franjo NINIĆ
Političari, javni intelektualci i novinari često govore o nužnosti izgradnje ili čuvanja „građanske države“ u Bosni i Hercegovini. Političke stranke sa sjedištem u FBiH, odnosno u Sarajevu, a koje sebe nazivaju probosanskim, tim neologizmom bez nutarnjeg materijalnog i formalnog značenja, svoj politički koncept i ideologiju građanskoga općenito grade na konfrontaciji toga pojma s etničkim određenjem ili identitetom navodno konstitutivnih Bošnjaka, Hrvata i Srba, čija je etnička, odnosno nacionalna pripadnost ugrađena u Daytonski sporazum (1995.) i njegove anekse. Građanska bi država navodno trebala biti ustoličena u ovom našem postkonfliktnom, multikulturalnom i multireligijskom miljeu kao spas za državu i državotvornost te kao fundamentum stvaranja političke nacije Bosanaca (i Hercegovaca), oslobođene etniciteta, koji bi trebali biti reducirani na kulturološke ili regionalne identitetske markere uniformnih građana, odnosno državljana Bosne i Hercegovine.
Idejni nositelji takvoga „pograđanjivanja“ kompliciranih nacionalnih/etničkih identiteta u BiH dolaze iz Demokratske fronte, stranke aktualnoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, zatim iz nekih krugova Stranke demokratske akcije (SDA), dominantno bošnjačke političke partije, kojoj agenda „građanske države“, bazirana na izbornome principu „jedan čovjek – jedan glas“ te na demografskom podatku o 51% Bošnjaka u BiH, daje nadu da bi ta demografska većina u nekom zgodnom trenutku mogla postati i demokratska većina. Na taj način bi se dogodio zapravo trijumf jednog bh. mikronacionalizma u odnosu na dva preostala, hrvatskoga i srpskoga, a kojima sadašnji daytonski komunitaristički i konsocijativni model raspodjele moći ide na ruku i žele ga po svaku cijenu sačuvati kao dominantni politički urnek uređenja odnosa u BiH.
Pokušaj eliminacije SDA i DF-a iz aktualnih procesa formiranja vlasti na razini države i entiteta FBiH dijelom je posljedica i ovoga spora oko razumijevanja građanskoga koncepta i njegove praktične operacionalizacije u složenim odnosima u bosanskohercegovačkom društvu.
Na ovaj način stranke tzv. Osmorke, HDZ BiH i SNSD, a koje čine novu parlamentarnu većinu na razini države te imaju odnos 2:1 u državnom Predsjedništvu, zapravo pokušavaju sačuvati ono što je kroz scile i haribde postdejtonske enigme zvane Bosna i Hercegovina zapravo preostalo. A preostalo je malo ili skoro ništa: labave državne institucije Vijeća ministara i državnoga Predsjedništva, monetarna, sigurnosna i obrambena politika (OS BiH), kao i spori, ali ipak vidljivi put prema EU i NATO integracijama. Pokušaji osmišljavanja neke pozitivne dijalektike građanskoga i etničkoga/nacionalnoga, a o čemu se priča među ozbiljnijim analitičarima i svjesnijim političarima, ostat će vjerojatno u sjeni beskrupulozne borbe za sinekure u ministarstvima, državnim agencijama i unosnim javnim poduzećima.
Proces formiranja vlasti koji, uz uobičajena fiktivna obećanja o svekolikim naprecima naše države i društva, podrazumijeva povratak na politiku kompromisa, strpljivoga dijaloga ključnih i nezaobilaznih „etničko-nacionalnih“ vođa i ozbiljnoga traženja novoga „društvenoga ugovora“ mogao bi inicirati i proces prestanka aktualne eutanazije izgradnje građanskoga društva u našoj zemlji. Zaobilaženje stranaka (SDA – DF) i politika koje produciraju jeftino i politološki neodrživo fiksiranje na „građanskoj državi“ moglo bi značiti i početak ozbiljnoga društvenog i akademskog promišljanja o fokusu na gradnju građanskoga društva na temelju postojećih ustavnih i identitarnih fakata u Bosni i Hercegovini.
Komunitarna raspodjela moći među nacionalno-konfesionalnim predstavnicima Bošnjaka (Osmorka), Hrvata (HDZ BiH) i Srba (SNSD) institucionalizirana je na državnoj razini i s time će javnost i svi građani BiH morati računati u najmanje sljedećih osam godina. Međutim, ukoliko političke strukture budu spremne na racionalni i iskren dijalog o budućnosti zemlje u okviru europske zajednice država (EU) i u pod sigurnosnim kišobranom Sjevernoatlantskoga saveza (NATO) te u suradnji s međunarodnom zajednicom, koja faktički kroz OHR upravlja ovim prostorom, realna je mogućnost da stvari krenu u pozitivnom smjeru.
Zbog toga je ogromna odgovornost na liderima Osmorke, a prvotno tu podrazumijevamo lidere SDP-a, NS-a i NiP-a, koji su u svojim izbornim strategijama obećali građanima promjenu političke paradigme u BiH, da kroz institucije države i kroz ozbiljnu politički fight sa svojim partnerima iz hrvatsko-srpske osovine HDZ-SNSD krenu u transformaciju ove podijeljene i ispaćene zemlje ne u građanštinu SDA-DFova tipa, nego u modernu konsocijaciju, gdje će fundament svih fundamenata biti građansko, bh. multikulturalno društvo, a ne fiktivna i bošnjačkocentrična „građanska država“, sa ili bez milijun potpisa na internetu.
