Ivka Stjepić iz Par Sela ima 81 godinu i žurno i vrijedno se pripema da dočeka Božić i svoje najmilije. Pamti Ivka nekada drugačije i skromnije Božiće u svojoj obitelji. Bilo je njih četvero djece, a majka je bila glava kuće, jer je otac nestao tijekom rata. Valjalo je djecu odgajati u tim teškim vremenima. Ipak, za blagdane se znalo nešto više naći na trpezi, prisjeća se Ivka dok za Hrvatski glasnik priča o Badnjaku.
“Uoči Božića se pravila večera. Kuhao se grah, pava. Gibanica se sjekla da se proba. Imali smo i suhe šljive koje su bile obarene i posute malo sitnim šećerom, napravljene na gusto, ne kompot. Sve je to bilo posno”, priča nam.
Prije večere unosila se u sobu zdjela sa pšenicom i tri upaljene svijeće. To su unosila djeca, čestitajući starijima Badnji dan.
“Na večeri bude cijela porodica, bile su tada porodice velike. Molili smo i molitve i to je započinjala moja majka. Nas je bilo dosta djece. Bio je amidža sa svojima pa smo svi skupa slavili. Nas je bilo četvero i majka peta, a kod amidže šestero. Ogromna porodica”, kaže Ivka.
Za Badnji dan u njenom selu koje je danas izumrlo, a usljed širenja površinskog kopa Dubrave, pekli su neki pečenicu, a neki ćurku. Ovisno tko je što mogao priuštiti. Poslije Badnje večere, kitila se jelka koja je prethodno odsječena u šumi. Modernog nakita i ukrasa nije bilo, već su djeca stavljala na grančice i ono što su sama izradila.
“Jelka se uvijek kitila poslije večere. Uzimali smo orahe i umotavali u krasni papir pa stavljali na jelku ili bor, ovisno šta smo našli i donijeli iz šume. Kao curice smo heklale neke predmete za jelku, imali smo i neki crveni papir koji smo pleli u pletenicu i stavljali na božićno drvo”, duboko je sjećanje ove žene.
Na polnoćku nije išla zbog velike udaljenosti njenog sela od tamnošnje crkve.
“Na sam Božić, ko je mogao, išao je u crkvu. Nije se imalo ni robe, ni obuće. Skromno je to sve bilo. Poslije mise dolazila je rodbina koja je udaljena. Ujak, baka. Nama djeci su donosili nešto, kocku šećera, jezgru oraha. Neku sitnicu da pruže nama djeci”, prisjeća se. Ipak, dobrog raspoložanje i veselja nije nedostajalo.
“I bilo je više poštovanja. Poštovao se stariji. Oca nismo upamtili, nestao je. Imali smo majku koju smo poštovali i cijenili”, kaže ona.
Kako su godine odmicale, dosta toga se mijenjalo. Ivka se udala, rodila četvero djece.
“Djeca su sve shvatala. Sa nama je bila i svekrva. Tradicija se i dalje nastavljala. Svake godine smo nešto novo dodavali, kako se moglo i imalo”, pojašnjava nam i dodaje da su djeca sa godinama uvodila i neke svoje običaje i tako se pomalo sve to mijenjalo.
Nažalost, najveće promjene su uslijedile kada su se obitelji rastale. Mlađi su otišli u inozemstvo u potrazi za boljim životom, a Ivka je, kao i brojne druga majke i bake, ostala sama u kući. Ipak, Božić će i ove godine obilježiti kao i uvijek jer će joj doći njena djeca i unučad.
“Baš se radujem. Pripremam za svakog ponešto, zavisi ko šta voli. Doći će mi moja djeca. Pripremam kolače, meso, razne sireve”, pokazuje nam salnjake koje je napravila, a i veliki masni sir.
Kaže da joj je cijeli mjesec prosinac bio svečan, da se priprema i iščekuje, a kada nije puno hladno, ide i na mise zornice. Jelku je već okitila, umjetnu i sa modernijim nakitima nego nekada. Pokazuje tablet putem kojeg komunicira sa svojima i iščekuje poruke i pozive. Pitam je, je li stižu sa poklonima?
“Stižu jašta. Malo i previše donesu”, kroz smijeh kaže baka Ivka koja je uvijek živjela skromno i ponizno, ali dostojanstveno.
Iako je kasnije sve to postalo bolje, ova 81-godišnja vitalna žena, zadržala je duh Božića, tradicije, vjere i običaja, a, ipak, posebno cijeneći zajedničke trenutke sa svojom obitelji kao najveći dar za Božić.
Nataša Tadić
