Postmoderna naracija o kraju velikih priča potpuno je prekodirala kako značenje tako i nutarnji sadržaj Adventa ili Došašća, a onda i Božića, kao eminentno kršćanski fundiranoga i liturgijski oblikovanoga sjećanja na rođenje Isusa iz Nazareta
Piše:Franjo NINIĆ
Zakoračili smo u Advent ili Došašće, radosno, budno i šareno razdoblje pred Božić, blagdan kojega kršćani slave konfesionalno, teološko-vjernički i liturgijski, a svi drugi ljudi kao univerzalno važeću datost naše okcidentalne kulture. Trgovi naših gradova, tržni centri, crkve i obiteljska gnijezda blistaju već u milijunima šarenih led-lampica. U prvom postpandemijskomadventu vraća se polagano štimung i feelingdominacije potrošačke kulture, koja je u predpandemijsko doba bila već potpuno ovladala prvotno religijski obilježenom adventus-u, vremenu vjerničke i liturgijske priprave i očekivanja Božića, blagdana Božjega učovječenja i ljudske radosti zbog susreta s Njime.
Francuski filozof i književnik Pascal Bruckner je opisujući našu trgovinom zaokupljenu kulturu iskovao termin tržišna religija. Podnaslov njegove knjige Bijeda blagostanja glasi Tržišna religija i njezini neprijatelji. Upravo se naše zapadnjačko adventiranje, u kojemu prednost nad spiritualnošću male korizme, kako Došašće naziva Franjo iz Asiza, imaju Weihnachtsmarkt u Beču ili Advent u Zagrebu, Mostaru, Tuzli, Busovači ili Husinu, pretvorilo u trijumf Brucknerovetržišne religije nad onom izvornom kršćanskom i humanom religijom što svoje korijene crpi iz siromašnog, neuglednog i potpuno zaboravljenoga događaja u Betlehemu Judejskom.
Postmoderna naracija o kraju velikih priča potpuno je prekodirala kako značenje tako i nutarnji sadržaj Adventa ili Došašća, a onda i Božića, kao eminentno kršćanski fundiranoga i liturgijski oblikovanoga sjećanja na rođenje Isusa iz Nazareta. Da bi se ovo prekodirano shvaćanje Božića lakše shvatilo nužno je malo se vratiti na sami dating nastanaka ove svetkovine. Rimski je car Konstantin, godinu dana nakon što se obratio na kršćanstvo, na crkvenom saboru u Niceji 325. godine držao jedan govor. Tema toga govora nije bila Biblija, ni Isusovo uskrsnuće niti njegove mudre usporedbe. Govorio je o rimskom nacionalnom pjesniku Vergiliju, odnosno citirao njegovu pjesmu koja govori o kraju vremena, o rođenju djeteta, o dolasku zlatnoga doba koje će biti osvijetljeno rođenjem božanskoga djeteta sunca. Doći će do kraljevstva mira i novoga vremena. Sudionicima Sabora (uglavnom crkvenim velikodostojnicima) nije trebalo puno mudrosti da ove riječi povežu s biblijskim podacima o navještaju Isusova rođenja kod proroka Izaije. Rođenje djeteta o kojem piše Vergilije nije ništa drugo nego proročanstvo o kojemu govori i starozavjetni prorok.
Car Konstantin je uspio u onomu što je namjeravao: pomirio je helenizam, dakle tadašnju grčko-rimsku kulturu i kršćanstvo. Božić, ili rođenje božanskoga djeteta, postali su stup stvaranja nove, rimsko-kršćanske kulture. Ta sinteza djeteta sunca i djeteta mesije kao liturgijsku konsekvencu imala je uvođenje svetkovine Božića, koja nema starozavjetne paralele. Pitanje samoga datuma nije od velike važnosti, ali treba napomenuti da se 25. prosinca još od cara Aurelijana u Rimu slavi rođendan (diesnatalis) nepobjedivoga sunca (sol invictus). Još tada, na početku kršćanstva i njegova teološkoga i političkoga kodificiranja, Božić je funkcionirao kao kulturalna, ali i kao politička činjenica kojom je Konstantin želio izgraditi mir u svome carstvu.
Usprkos tolikim stoljećima i danas Božić funkcionira, što se najbolje vidi u razvijenim zapadnim zemljama, više kao kulturalni blagdan (slave ga vjernici i nevjernici, kršćani, muslimani i drugi) a manje kao podatak i činjenica kršćanskoga vjerovanja.
Neki teoretičari govore da je Božić postao Božić bez Boga, a mi bismo mogli nadodati da je i Advent postao Advent bez Božića, dogodio trijumf potrošačke kulture i tržišne religije nad izvornim sadržajem i formom Došašća, koje je, kao šestotjedno ili četverotjedno pokorničko vrijeme, u zapadnu liturgiju ušlo negdje početkom VI. stoljeća.
Ono izvorno religiozno nadanje u Božji dolazak čovjeku i čovjekov susret s njime upregnuti su i ovoga prvoga postpandemijskoga adventa ponovno u nemilosrdni trgovački pathos kupovanja i prodavanja i u zagušljivu svjetlost nesolidarnog kapitalizma, a samo slavlje Božića vraća se, smatraju mnogi kritičari suvremenoga kršćanstva i kulture, u jedan oblik novoga poganstva, koje sa samim događajem Božića i njegovim religijskim značenjem nema nikakve smislene veze.
Tržišna religija jest dijelom prekodirala i Advent i Božić, ali nije u potpunosti relativizirala njihov teološko-etički i religiozni potencijal. Dilema odabira između religije novcaireligije Božića, da parafraziramo zaključak jednoga teksta s ovoga portala, nije još razriješena. Nju upravo stavljamo pred čovjeka koji 2022. dočekuje Božić. Upravo je to dilema koju proživljava pojedinac danas na ruševinama jednoga poretka, kojega možemo nazvati kršćanskim Zapadom ili postkršćanskom Europom. Novac, pohlepa, posjedovanje, moć, progres, uspjeh i slava stoje nasuprot osmišljavanju cjeline života, cjeline postojanja i mogućnosti orijentiranja. Koju će stranu izabrati puno ovisi o načinu na koji će Božić ili božićna tajna biti posredovana od onih koji još vjeruju i od crkava kojima je to upisano u poslanje.
Hoće li božićne vrednote: smisao u kaosu orijentacije, solidarnost i odgovornost te humanost – kao izvorne vrednote s onu stranu tržišne religije – naći načina da postanu orijentacijske točke suvremenom čovjeku ovisi prvotno o kršćanima samima. A one, svaka na svoj način, žive i nude se i u pučkom radovanju u slavlju Adventa/Božića, u visokoj teologiji i mistici, ali ništa manje i u svjetovnome, kulturalnom obilježavanju i slavljenju Došašća, kojega smo na početku s pravom kritički preispitali.
