Baba Finka je mama moje mame. Gotovo svi u selu su je zvali babom, osim onih koji su bili njenih godina, a ni oni je nisu zvali imenom već kumom. Mene je to mnogo ljutilo kada sam bila manja, pa sam zahtijevala od drugih da je zovu isključivo imenom. Čuj svi hoće da im moja baba bude baba?! One koji su je zvali kumom nisam dirala, samo mi je bilo jako čudno otkud babi toliko kumčad njenih godina. Baba je bila visoka i uvijek je vagala manje od pedeset kilograma. Želudac joj je stalno pravio probleme, pa je u njenoj kući na vidljivom mjestu, na povatu, uvijek bila teglica sode bikarbone. Nekoliko puta dnevno baba je uzimala po kašikicu sode u usta i zaljevala taj prah vodom ne bi li što brže smirila kiselinu. Jednom sam i ja kao mala uradila to isto i cijeli me je dan bolio stomak. Soda i ja se nismo složile ni kada sam odrasla, pa je izbjegavam u širokom luku. Uglavnom, baba je u selu važila za osobu kojoj komotno možeš pokazati krvave ruke i mnogi su mi već u djetinjstvu predočavali taj podatak. Pojma nisam imala šta to zapravo znači, ali sam pretpostavila da je to nešto mnogo dobro. I sama sam joj uvijek priznavala kada napravim kakvu glupost, a gluposti je bilo koliko ti duša želi. Jedna mlađahna komšinica je babi uvijek dolazila da zapale po jednu, jer nije smjela pušiti pred svojima. Mislim da su čak njeni roditelji i umrli, a da nisu saznali da im kćerka puši.
– Ne pušim pred njima jer ih poštujem! – govorila je babi između dva povučena dima.
– A mene i babu ne poštuješ, je l’, pa pred nama slobodno hajcaš k’o ćiro? – upadala sam im u razgovor.
– Mala, ne miješaj se kada odrasli razgovaraju! – opominjala me i nastavljala pričati sa babom – Kako vi deverate s njom?
– Šuti! – odgovarala je baba tihanim tonom.
– E, vala nek si joj rekla da šuti! – kikotala sam se od smijeha – Ionako uvukla jezika nije otkako je došla.
– Opet ti?! Ja kad budem imala djecu prvo ću ih naučiti da ne prekidaju odrasle…
– Dabogda ti sva djeca bila kao ja.
– Ne d’o Bog!
– Daće Bog! – uzvikivala sam radosno.
– Na koga se ona bacila, draga baba?
– Na sebe! – uzvikivala sam ponosno.
– Vidjećeš ti Bogu svog kad pođeš u školu! – prijetila mi je – Baš će te učiteljica trpit’, a tek profesori i nastavnici… Ima da te izbace iz škole zbog te jezičine.
– Kad tebe nisu izbacili tak’u neće ni mene!
– Živi bili pa vidjeli!
Kada sam pošla u školu počela sam se mijenjati. Na mene su tad uticali mnogi. Nestalo je dijete koje je uvijek bilo spremno da se izbori za sebe. U rijetkim sam situacijama ja ponovo postajala ja i to je izazivalo strašno negodovanje okoline, jer su ljudi oduvijek bili skloni da se svirepo riječima ospu kada se suprostave oni od čijeg ćutanja i saginjanja glave imaju bilo kakve koristi. Tek kada sam se sticajem nekih životnih okolnosti samouvjereno opet bacila na sebe, shvatila sam da sam Bogu svog viđala isključivo dok sam ćutala i saginjala glavu gdje ne treba i da je to viđanje Boge svog veoma često prečica do galona sode na vidljivom mjestu i neminovne šake tableta izujitra na gladno.
