Pregura se nekako prvi razred osnovne škole, pola školske godine u ratu, pola u miru. Kada smo krenuli u drugi nas trideset i četvero učenika D odjeljenja škole “Petar Kočić”, područna škola u Doknju, doživjelo je šok, jer nas više nije učio naš voljeni učitelj Elbin. Šokantnu vijest smo primili ispred škole, a većina nas je jedva zadržala suze u očima. Dobili smo učiteljicu. Jedva smo nekako probavili ovu činjenicu ljuti na sve žive, ali mi smo samo djeca, k’o da nas ko za šta pita. Učiteljica nije bila mekana kao učitelj, ali nije bila ni stroga kao njena kolegica koja je učila one iz četvrtog razreda. Mi smo u smjenu uvijek išli sa onima koji su od nas stariji dvije godine. Nužda zakon mijenja, pa smo se morali naviknuti na učiteljicu i njene metode rada. Uglavnom znala je objasniti gradivo, nije davala mnogo zadaće i potencirala je na tome da ne učimo napamet. Ponekad me nerviralo što umetne matematiku kada je po rasporedu čas muzičkog i što poput većine njenih kolega zaključne ocjene iz predmeta poput muzičkog i fizičkog kreira na osnovu ocjena iz matematike i bosanskog. Kod nje mi se dopadalo i to što je bila maher naučiti nas i neke životne stvari kao i stvari iz opšte kulture. Jedne nam je prilike objasnila da su u njenom rodnom mjestu, zaboravih ime tog mjesta, ispaljivali nekakve protivgradne rakete kada nebo pomrči toliko da iz crnila možeš iščitati “biće leda” ne bi li sačuvali usjeve. Rođak Boris i ja smo to brže bolje prepričali babi i njenim drugaricama koje su pile podnevaču kada smo stigli iz škole. Baba je rekla:”Lažete!” Jedna od njenih drugarica je narednih dana pričala po selu kako je stigla nova učiteljica koja će helać učinit’ od djece, jer ih uči da se trebaju hitat’ kamenjem sa Zemlje na nebesa. Druga babina drugarica je pričala da su nama rakete u glavama čim smo povjerovali u takve gluposti. Sve je ovo čuo komšija Viktor koji je znao svakakvog znanja i koji se u rodno selo vratio iz, kako rekoše, popovske škole da radi poljoprivredu. Njega su nakon te škole pojedini zvali paročić, a pojedini pop. Mi djeca smo ga zvali u zavisnosti od trenutne lične koristi. Kad smo ljuti na njega pop, a kada nam šta treba onda je naš pop postajao Vito. Naš Vito je objašnjavao na sijelima da stvarno postoje protivgradne rakete, da je to jedna od najboljih metoda da se usjevi zaštite od leda i da ni mi ni učiteljica nismo apsolutno ništa slagali. Jedna je baba iz sela nakon tih sijela rekla našoj:”Ma ‘ajde što ova balavurdija lupetaju, al’ šta je Viktoru Marjanoviću da se noliko provaljuje prid narodom?! Bolje da je ost’o u parocima i vik’o od oltara da je led opomena za grijehe!”
