Svake godine o velikoj ‘efti dođe u naše selo jedan profesor čiji su korijeni upravo odavdje. Obavezno se uvrati u dvije-tri omiljene mu kuće, a ni moju ne zaobiđe. Od profesora se vazda imalo šta naučiti, jer je bez problema komunicirao sa svim ljudima koji se nađu u njegovoj blizini bez obzira na broj godina ili pak naobrazbu tih osoba, a veliki je plus bio i to što je sagovornicima davao sasvim dovoljno prostora za iznošenje vlastitih stavova. Ljudi su posebno cijenili i to što nikad ne ispravlja ničiji govor, a tolerisao je i pokoju psovčicu bez izvaljivanja očiju te je uvijek govorio da su psovke kao začin, treba ih koristiti, ali u malim količinama, jer tako komunikacija biva ukusnija, pa se stavovi i mišljenja lakše probave ako su začinjena. Kad god se profesor meni uvrati, obavezno pozovemo i komšiju S. da malo posijeli s nama. Naspem ja čašku profesoru, čašku S., a sebi sokić pa nam pristavim kafu i nasiječem mezeta koje profesor jede bez hljeba. I tako zajmimo mi jedne godine priču o ljudskim vrlinama i manama.
– Dragi profesore, saberi se, ti si učen insan i nosaš ono prof pred imenom! Otkud meni, bolan, mane? Ja dok obavim sve domaće zadatke oko kuće, odgledam sve dnevnike i one dvije serije, nabavim il’ naradim pare za pive, ode mi dan k’o da nikad bio nije. Nemam ja kad njegovat’ ni ote vreline, a kamol’ mane.
