Naslovna Istaknuto Kava s Ivonom: Zlatna sredina

Kava s Ivonom: Zlatna sredina

Svake godine o velikoj ‘efti dođe u naše selo jedan profesor čiji su korijeni upravo odavdje. Obavezno se uvrati u dvije-tri omiljene mu kuće, a ni moju ne zaobiđe. Od profesora se vazda imalo šta naučiti, jer je bez problema komunicirao sa svim ljudima koji se nađu u njegovoj blizini bez obzira na broj godina ili pak naobrazbu tih osoba, a veliki je plus bio i to što je sagovornicima davao sasvim dovoljno prostora za iznošenje vlastitih stavova. Ljudi su posebno cijenili i to što nikad ne ispravlja ničiji govor, a tolerisao je i pokoju psovčicu bez izvaljivanja očiju te je uvijek govorio da su psovke kao začin, treba ih koristiti, ali u malim količinama, jer tako komunikacija biva ukusnija, pa se stavovi i mišljenja lakše probave ako su začinjena. Kad god se profesor meni uvrati, obavezno pozovemo i komšiju S. da malo posijeli s nama. Naspem ja čašku profesoru, čašku S., a sebi sokić pa nam pristavim kafu i nasiječem mezeta koje profesor jede bez hljeba. I tako zajmimo mi jedne godine priču o ljudskim vrlinama i manama.

– Hrabrost je – poče profa – jedna od temeljnih ljudskih vrlina i treba je njegovati na sve raspoložive načine. Bez hrabrosti nema potpune slobode. Čim čovjek ostane bez hrabrosti odmah je izgubio slobodu u postupanju, pa sam sebe sopstvenim rukama davi, a sve mu se čini da ga drugi dave. Koliko sam samo puta čuo da neko odsustvo hrabrosti zove pameću. Apsolutno pogrešno! – kategorično je izjavljivao blago povisujući ton koji snizi tek kada grlo poškropi ljutinom – Aristotel je to lijepo objasnio terminom – zlatna sredina. Taj termin ljudi pogrešno upotrebljavaju, a mogu slobodno reći i zlopupotrebljavaju. Zlatna sredina nipošto ne znači biti mlak! Evo, na primjer, hrabrost je vrlina koja se nalazi između dviju krajnosti – kukavičluka i lude smjelosti. Doduše – nastavljao je u šaljivom tonu – jedan moj kolega sa fakulteta, Bog da mu dušu prosti, uvijek je govorio da je sredina zlatna samo među nogama.
Nakon salve smijeha, profesor iskapi svoju čašku, pa je uzme flašu, tokne malo rakije u toz, promiješa i popije. Onda zatraži čašu vode i nakon vode uzme malo mezeta. Druga čaška ljute nije dolazila u obzir.
– A koje su, gospodine S., vaše najveće mane? – obraćao se S. – Moja je najveća mana nestrpljivost. Ja bih sve sad i odmah.

– Dragi profesore, saberi se, ti si učen insan i nosaš ono prof pred imenom! Otkud meni, bolan, mane? Ja dok obavim sve domaće zadatke oko kuće, odgledam sve dnevnike i one dvije serije, nabavim il’ naradim pare za pive, ode mi dan k’o da nikad bio nije. Nemam ja kad njegovat’ ni ote vreline, a kamol’ mane.