U sedmom razredu osnovne dvojica mojih drugara iz razreda popola kupe farbu za kosu. Sastanu se njih dvojica tokom vikenda i ofarbaju jedan drugog. U ponedjeljak se pojave crveni. Boja se valjano primila na njihove mlade vlasi koje su prirodno bile ni plave ni smeđe. Tu njihovu prirodnu boju kose popularno nazivaju mišija. Jedan od njih dvojice je bio odličan učenik, a drugi trojkaš sa obaveznim padovima na svakom polugodištu. Istini za volju izgledali su pomalo smiješno samo što je onaj trojkaš u očima drugih izgledao i te kako smješnije, jer se nije bilo baš pametno izrugivati odlikašu koji danas sutra može podmazati ako zaškripi pri izradi zadaće ili na kontrolnom. Na prvom se času nastavnica osu na onog trojkaša zbog boje kose i pola časa joj prođe na kritikovanje. Na drugom času slična situacija. Na trećem se času u trojkašu desi revolt i nastavnici reče drsko da mu je više dosta priče o njegovoj boji kose, jer je sve što ona ima reći nauštrb njegove kose već čuo. Natuknu i to da mu je muka što niko u kritikama i ne pomenu kosu drugog dječaka koja je također bila ofarbana.
Tog sam dana shvatila značenje izreke “što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno ovnu”. Uvidjela sam da veoma često u životu nije ni do Jupitera ni do ovna već do onih koji odlučuju ko je Jupiter, a ko ovan. Bezbroj mi je puta i prije toga i nakon toga bila dodijeljena uloga ovna, jer su oni koji dodjeljuju uloge najčešće gledali isključivo brojke i prema njima pravili grupisanje “Jupiter ili ovan”, pa bile to ocjene, stanje na računu, visina plate, tjelesna visina, težina, svejedno, princip je uvijek bio isti.
