Imali smo prvi čas tjelesnog odgoja na početku školske godine. Nastavnik nam je rekao da će malo prekinuti nastavu, jer imamo gosta. Gost je bio pisac, a mi smo se postrojili ispred njega kao vojska i jedva čekali da čujemo otkud pisac u našoj školi. Ponašanje smo prilagodili situaciji, jer pobogu ako ne budemo dobri, može čovjek o nama napisati koju ne baš lijepu riječ u narednoj knjizi, pa kud onda!? Čovjek je bio pravi rječiti mag i zavoljeli smo ga već nakon prve rečenice. Onda je iz torbe izvadio svoju knjigu, zaintrigirao nas opisivanjem sadržaja knjige i rekao da je možemo kupiti za samo deset maraka. Razredna blagajnica je bila zadužena da kreira spisak kupaca u narednim danima, sakupi novac i onda će kupcima biti dostavljene knjige. Nisam sebi tad mogla priuštiti tu knjigu, pa sam se nadala da će mi je neko od kupaca posuditi na čitanje. Knjige su stigle za nekoliko dana, a meni je niko nije htio posuditi. Kao po običaju knjige su kupili zakleti nečitači koji su eto imali viška novca i nekako mi je sve to bilo tužno, jer sam pretpostavljala gdje će te knjige završiti. Desetog dana tog mjeseca mi je bio rođendan. Svi kupci knjiga su upakovali svoj primjerak sa namjerom da mi isti poklone. Jedni drugima nisu rekli za svoju ideju zbog straha da će taj drugi ukrasti ideju. Dobila sam deset primjeraka jedne te iste knjige kao poklon iako su se u tom vaktu rođendani u razredu obilježavali samo bombonama koje slavljenik podijeli na prvom času, a slavljeniku je sasvim dovoljno reći sretan rođendan i uručiti mu jedno obilno čupanje ušiju da poraste veliki. Pokloni nisu bili običaj između školskih drugara osim u slučajevima kada se rođendan slavi kod kuće, ali to je već neki drugi par cipela, jer nikad niko nije zvao cijeli razred već samo odabrane što je nerijetko znalo da zaboli. I tako ja kući donesoh deset istih knjiga, ma ruke mi otpale noseći ih i dok su odrasli gosti slavili moj rođendan, ja sam u susjednoj sobi čitala priče. Prošlo je od tad mnogo rođendana, naredalo se godina dva puta više od broja knjiga koje sam dobila onda i one su knjige preseljene na tavan, bez mog odobrenja, ali s obzirom na to koliko sam knjiga posjedovala, ja tu selidbu nisam ni primijetila. Gdje su nestale s tavana ‘tice znaju. Sjećam se i dalje svih priča iz one knjige, ali kako imam kratko pamćenje glede naslova, a i apsolutnu blokadu kreativnosti kada trebam nešto nasloviti, zaturio mi se naslov one knjige u glavi. Ime pisca sam zapamtila po metodi asocijacije Halid kao pjevač Halid B., ali prezimena se nikako nisam mogla sjetiti. Čeprkala sam po internetu dugo da nađem naslov knjige ili makar pisca, ali džaba. I tako odustah. Ima potraga na koje ne trebamo džaba trošiti energiju, jer je energiju mnogo bolje usmjeriti na neke druge stvari, stvari tipa smišljanja efektivnih naslova. Juče mi iskoči na internetu ona knjiga. Konačno sam bez imalo truda okončala potragu od koje sam odustala prije nekoliko godina. I nije slučajno što se to desilo baš juče, juče kada mi je duši bilo prijeko potrebno nešto što usne krivi u osmijeh.
P.S. Knjiga se zove “Ptice nevještih krila”.
