Rođendan dobre drugarice, nas desetak u potkrovlju koje su joj roditelji pretvorili u višenamjensku sobu. Višenamjenske sobe ovog tipa su bile kombinacija kuhinje sa manjim, trepezarijskim stolom sa svega nekoliko stolica, mini kuhinjskim elementima rađenim po mjeri da se uklope u uglove i dnevnog boravka sa udobnom, ugaonom garniturom koja se začas pretvori u ležaj za spavanje. Ove su sobe obično opremane za žensko dijete koje će ionako kad-tad otići, pa će se višenamjenska soba pretvoriti i u ostavu u kojoj će se čuvati stvari koje je šteta smjestiti u kakvu šupu. Pijuckamo mi tako neko loše vino pomiješano sa koka kolom, više kole, manje vina, slušamo po Bog zna koji put Dugmtove stihove “za sreću dosta je ovo malo bijede, kule i dvorovi sve mi manje vrijede” i pričamo o svemu i svačemu upadajući jedni drugima u riječ. Odjednom se, kako stariji govorahu, zapodje jedna tema zanimljiva svima prisutnim. Naime, svako je, bez da ga iko prekida, trebao da kaže kome makar malčice zavidi.
– Ja ne zavidim nikome – poče jedan, ustvari većina nas je započela izlaganje baš ovako – ali eto, da mi je samo jedan dan bit’ bogat’ k’o Torbar i ne razmišljat’ na kasi hoće l’ mi zafalit’ koja marka. Gledam u ono čudo dok mi se otkucava podmjera k’o oni u filmovima kada gledaju u odbrojavajuću bombu.
Torbar je inače jedan čovjek iz našeg sela, ratni profiter, koji je pun para i pričalo se da ih je u torbama nosio, na osnovu čega je i dobio nadimak.
– Ni ja nikom ne zavidim, ono da zavidim – poče slavljenica – ja, znate, samo pozitivno zavidim. Joj, sad ćete mi se počet’ smijat’ kad kažem.
– Nećemo!
– Zavidim Pameli Anderson, eto! Em je lijepa, em ima atribute, em je bogata, em poznata. Ma ona sve ima, sve!
– Ja zavidim Siniši! – poče naš dobar drug – Taj nit’ ima para nit’ je nešto lijep nit’ je nešto naročito pametan nit’ pošten, ma masla k’o ker, al’ ima ono nešto, znate na šta mislim. Kas bi samo im’o prilike, Siniša bi i Pamelu Anderson osvojio i to u svega dvije rečenice. Kad imaš ono nešto, imaš sve, jer se s tim oružjem sve može obezbijedit’.
– Ja vala zavidim Antoniji i Jagi! – izjavi naša drugarica Dada.
Svi je pogledaše čudeći se. Antonija i Jaga su sestre blizankinje iz našeg kraja i njihovi se životni putevi ništa bog zna ne razlikovaše od puteva drugih žena iz sela. Rodile se u prilično finoj, domaćinskoj kući, završile srednju školu, udale se, izrodile djecu, pomalo namarazile sa svekrvama, al’ ko nije, zaradile penzije i to ti je.
– Antoniji i Jagi? – neko se zakikota.
– Baš njima. Sa pedest i pet otišle u penziju, već dvadeset godina primaju penziju, a mati im još živa i zdrava koliko čovjek u tim godinama može bit’ zdrav. Eto, ja njima zavidim! Da ičiji komad sudbine mogu uzet’ sebi na raspolaganje, uzela bih njihov, samo da mi se majčica naživi.
Dadina se mama tad borila sa rakom.
Prošlo je lijepih godinica od tog rođendana, a godine k’o godine, donesu svašta. Donijele su i meni situacije kada sam kao u tempiranu bombu gledala onaj ekran u supermarketu, situacije u kojima su Torbari kupovali svojoj nekompetentnoj djeci pozicije za koje sam i te kako kompetentna kao i situacije u kojima su birani za prijatelje i pobratime oni što imaju ono nešto, pa makar to nešto činjenično gledajući bilo i teški mućak, dok sam ja stavljana na stendbaj. Nažalost, donijele su mi i Dadine muke 2019. godine, pa sam noćima zurila u plafon dok su mi se suze sljevale u uši razmišljajući kako probrati riječi za obratiti se nebesima sa željom da mi majčica ozdravi. Imala sam sreće baš kao i Dada, a sreća je valjana samo ako iz onoga što joj je prethodilo naučimo bitne stvari, stvari poput te da su stihovi one x puta na rođendanu puštane Dugmetove pjesme sto posto istiniti.
