Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić“ već osam godina organizira istoimeni književni natječaj u čast velikog bosanskohercegovačkog pjesnika za najbolju neobjavljenu pjesmu. Ovo je međunarodni natječaj, na kojem godišnje sudjeluje više od tri stotine pjesnika iz svih krajeva svijeta koji pišu na jednom od južnoslavenskih jezika. Ove godine plaketa za doprinos jačanju, poticanju i vrednovanju književnog stvaralaštva pripala je osamnaestogodišnjem Lukasu Nikoliću iz Tuzle, učeniku trećeg razreda Elektrotehničke škole koji već baštini svoj književni opus.
Lukasu je ovo četvrti put da sudjeluje na ovom hvale vrijednom natječaju, a ono što ga posebno oduševljava jeste organizacija.
„Radovi se šalju šifrirani, sa kratkom biografijom te odmah dobijete tako srdačnu poruku i zahvalu od udruženja na sudjelovanju. Zaista se ostavlja utisak, da je Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić“, jedno od rijetkih koje ima za cilj čuvati i njegovati pisanu riječ naših pjesnika. Radovi koje sam slao na ovaj konkurs omogućavaju mi jednu retrospektivu na moje sazrijevanje u načinu razmišljanja, ali i pisanja. Mogu sam uočiti veliki napredak od prvih stihova do ovih danas, koji su ušli u izbor za osvajanje književne nagrade, te će biti dio zbornika „Ester““, kaže Lukas Nikolić za Hrvatski glasnik.
Lukas je do sada dobio još niz nagrada za svoje pjesme, ali ovo priznanje mu jedno od najvažnijih.
„Neopisiv je osjećaj kada se vaš trud, zalaganje, neprospavane noći, uloženi sati i sati u stvaranje vašeg papirnog djeteta prepoznaju od ljudi koji to rade mnogo duže od vas. Sretan sam kada znam da imam od koga naslijediti pero, znajući da to povjerenje neću iznevjeriti, ali s druge strane sam i plašljiv i strah me je da ja neću imati kome ga predati.“
Na naše pitanje zašto, Lukas nam kaže:
„Književnost je nažalost stavljena po strani, zaboravljena je od širokih narodnih masa, te je održava tek mala grupa koja i dalje smatra da je upravo ona najjače oružje u borbi protiv svake nedaće koja nas može okupirati. Riječi su oružje koje ubijaju neprijatelja, rađaju život, održavaju prirodno stvorenu harmoniju. Književnost i istina, zajedno, predstavljaju nepobjedivu kombinaciju. Dok postoje ljudi, bit će i istine. Dok je istine, bit će i književnosti. Dok je književnosti, kultura neće biti mrtva“, smatra ovaj mladi umjetnik koji je ujedno i veoma uspješan učenik Elektrotehničke škole u Tuzli i svoj rad je posvetio informatici, odnosno novim tehnologijama.
„Još jedna godina srednje škole je ispred mene, ali ja već polako slažem kockice, ideje i planove, za budućnost te se svakako vidim kao software developer. Trudim se da svoju energiju, ali i znanje većim dijelom usmjerim ka tome te pored redovne nastave i dodatno usavršavam svoje sposobnosti. Međutim, potreban je neki ventil, kojeg možete otvoriti kada želite, ispustiti iz njega sve nakupljene toksine, ponovo ga zatvoriti i nastaviti dalje s olakšanjem. Upravo, taj ventil za mene je pisanje. Kada obaveze, škola, trening, natjecanja i ostale stvari pritisnu, volim odvrnuti taj ventil. Zaustaviti svijet oko sebe na nekoliko minuta, sjesti, uzeti papir i olovku, predati sebe i sve svoje emocije, očistiti se“, kaže nam Lukas, a to preporučuje i svim mladim ljudima, da pronađu vrijeme za sebe.
„Potrebno je odvojiti trenutke ionako prolaznog života i preispitati sebe i svoje postupke, pokušati stvoriti bolju verziju sebe. Pisanje je upravo to, pronalazak svoga u milijunima tuđih razmišljanja. Književnost nije posao, nije trčanje za nagradama i priznanjima, to je život, od jutra do sutra“, istaknuo je Nikolić u razgovoru za Hrvatski glasnik.
Lukasove poruke su veoma važne u današnjem vremenu u kojem su izgubljene osnovne životne vrijednosti, jer nitko ovaj svijet ne može učiniti boljim i ljepšim mjestom za življenje od nas samih. Svatko na svoj način može doprinijeti njegovoj posebnosti. Lukas to čini svojim spisateljskim darom.
M. N.
Tata, hoću da budem pjesnik
Tata, tata, čuješ li me?
Znam što želim biti kada ostarim.
Tata, hoću da budem pjesnik.
Hoću da pišem, tata,
O svemu, i znanom i neznanom,
Onome što sam otkrio i što tek moram.
Hoću da pišem o majci svojoj,
O njezinom toplom glasu i nježnom dodiru.
Naravno, tata i o tebi ću pisati,
O tome kako si snažan i pravi čarobnjak.
Pisat ću i o baki i djedu,
O bakinoj pogači i djedovom štapu.
Bratu i sestri također ću stihove posvetiti,
Iako to možda i nisu zaslužili.
Hoću da pišem o kiši, suncu, pahuljama, oblaku.
Hoću da pišem o školi, prijateljima, rodbini.
Hoću da pišem o zvijezdama, Marsu i Svemiru.
Hoću da pišem o ratu, miru, o glazbi.
Hoću da pišem o ljubavi i o sreći,
O ponosu i dobroti.
O Bosni, o domovini, o Planeti,
Isto ću stihove pisati.
Da budem pjesnik o ljudima,
Onim dobrim i onim zlim.
Da riječima branim ovaj oronuli svijet.
Da budem vojnik riječima.
Hoću tata, jako to želim, da postanem pjesnik,
Jednoga dana, i tada da knjigu napišem,
O tome kako sam odrastao u velikoj zabludi. (Lukas Nikolić)
