Kompjuteri su se pojavili u našoj školi kada sam bila sedmi razred, a nastavnici informatike se nisu baš trudili da ih zavolimo, jer su se vodili znanjem one nekolicine djece koja su ih već posjedovala, pa smo mi naspram njih ispadali neinteligentni i glupi, što nam je jasno stavljano do znanja. Kada sam birala srednju školu tražila sam isključivo onu u kojoj nema muzičkog i u kojoj ima minimum informatike. Nakon srednje škole skoro je svaka kuća imala kompjuter i tek sam tad shvatila da nije nikakav bauk boldirati tekst, napraviti novi folder, preimenovati isti, izračunati procenat u excelu… Polako, ali sigurno, počeo se i internet uvlačiti u selo. Išli smo u grupama onima koji imaju internet, svako je po malo surfao, pa smo tako saznali za Fejzbuk, skupa napravili profile i jedva čekali da se uvalimo negdje gdje ima interneta. Tražili smo profile školskih drugara, komšija u tuđini, rodbine, a bogumi i nekadnašnih simpatija sa željom da saznamo kuca li nam zbog njih srce još uvijek onako brzo kao nekad. Alma i ja smo ponekad išle na kafu u grad, pa smo umjesto na kafu odlazile u internet klubove, odgovarale na poruke pristigle između dva prijavljivanja, skupljale fore i čitale viceve, jer smo obožavale humor. Onda je i u Almin i u moj topli dom ušao internet. Često smo se dopisivale, probijale tehnološki led zajedno učeći kako da pošaljemo link, sliku, gif, skinemo šta sa torenta… Na Fejzbuku nas pronađe Zuhra, jedna naša zajednička drugarica iz mlađih dana, pa nas pozva da joj dođemo na kafu. Zuhra je bila osoba za sve. Ta zna i Boga i vraga, i popa i hodžu i paroka, i načelnika i načelnikovicu i njihovu djecu i drugare njihove djece i roditelje tih drugara i roditelje roditelja tih drugara. Za Zuhru se pričalo da se udajom dobro udomila što joj je osiguralo da živi život po toj svojoj sveznalačkoj mjeri, ali znale smo Alma i ja da je ona oduvijek znala sve živo i sve žive i bez te udaje. Na toj se kafi dotaknemo momaka i Zuhra svojom dedukcijom dođe do zaključka da Almi pod hitno treba neki fin momak, a kao po običaju ona baš poznaje jednog finog koji je trenutno sam k’o panj. Nije to ni smjela reći pred Almom, ali je meni poslala nekoliko poruka na tu temu kada smo otišle kući. Zuhra je inače imala prvi telefon na dodir i wi-fi, pa je svugdje i uvijek bila on line, a Almin internet nije radio zbog skorašnjeg nevremena, pa je danima čekala one iz pošte da dođu i poprave kvar. I tako udesi Zuhra sastanak Alme i tog nekog finog momka bez da Alma zna o čemu se radi. Ja sam kategorično odbila provodadžisati na bilo koji način, jer mi se od tih rabota okretao želudac u kolut naprijed. Dođe meni Alma na internet veče prije tog sastanka koji se trebao odvijati u Zuhrinoj kući, uđe ne internet nakon destak dana otkako ju je nevrijeme otkučilo od računara i ima šta vidjeti. Neki joj je momak poslao poruka i poruka sve u različitim vremenskim intervalima.
Alma i ja smo inače muku mučile sa debljanjem i svaki nam je kilogram bio dragocjen, pa je ovo debela ako izuzmemo kravu još bilo i priznanje da se nešto radilo, a radilo se uh, od sklekova pa nadalje. Micikaš je igrao na sigurnu kartu – na kilograme, vjerujući da je “debela si” svakoj ženi uvreda. Sutradan je Alma otišla Zuhri, a ja sam se osjećala glupo, jer joj nisam rekla ništa o tom momku iz fine kuće, jer sam i ja pobogu iz fine kuće u kojoj se prutom naučilo da “nemoj nikom reć'” znači da nikome ne kažeš, a da sam Zuhri obećala ćutanje, jesam. I čim Alma uđe u Zuhrinu kuću uoči onog “Micikaša” iz fine kuće. Micikaš nju i ne prepozna, pa se još poče truditi da ostavi utisak žaleći se kako djevojke ne vole fine momke iz finih kuća, ali da je na njoj uočio nešto posebno što je izdvaja iz mase drugih. Zuhra se pobjedonosno osmjehivala vjerujući da je sparila fino i fino. Alma je prokljuvala namjere i kulturno se izvukla bez ijedne pogrdne riječi iz Zuhrinog toplog doma. Takva je inače Micika, vazda kulturno i nečujno obara ‘ticu po ‘ticu s neba zvanog život, pa ako ima kakav fin momak da je sam k’o panj…
