Osmomartovsko jutro u autobusu broj trideset, dvije hiljade i neka. Ispred mene frizerka koja frizira po kućama, pored nje, na sjedištu do prozora, velika torba puna frizerskih rekvizita. Preko puta nje žena s kojom cijeli put priča.
– Otkud ti u busu?
– Auto mi kod majstora, otišla lamela.
– Zar i na 8. mart radiš?
– Šuti! Pare se uzimaju kad ih ima, a danas ih ima. Moram kod crvenog sedam da isfeniram tri žene za večeras.
– Kad si već kod feniranja, Šefiku si vala sredila, svaka čast, halal ti ćufte.
– Ih, Šefika ima kose za tri glave, al’ pameti ni za onu jednu. Zamisli, zvala me sebi, ja je sredi’, ma da mi je makar deset maraka dala. Vjeruješ da sam deset maraka laka potrošila na onu grivu. Jedva mi reče hvala.
– Cccc, ne može se hvala metnit’ u džep. Pa, što nisi tražila?
– Kako, moja ti, kako? To mi je ispod nivoa. Nisam ja materijalista. Halal joj deset maraka.
***
Iza mene dvije djevojčice. Pričaju o osmomartovskom poklonu.
– Moja mama kaže da razrednoj kupimo nešto zlatno, jer se sa zlatom nikad ne može pogriješiti.
– Ali razredna nosi samo srebro.
– Možda zato što nema ništa zlatno.
***
U butiku gdje inače kupujem, prodavačici došla kćerka sa nekom kutijom koju treba zapakovati.
– Samo da ja ovo završim… – reče mi.
– Samo Vi, ionako samo razgledam.
– Zamisli, stara, nisu svi dali šuške razrednoj za poklon. Neki jer nisu imali, drugi jer su kivni na nju. Zato sam ja bila pametna, pa sam sve davaoce čitkim slovima popisala na papir i pored svakog imena napisala koliko je ko dao. Taj će se papir k’o slučajno naći u čestitki koju sam stavila u kovertu, a koverta je u kutiji koju pakuješ. Jesam pametna, je l’ tako?
***
Otac pred trgovinom šamara četrnaestogodisnju djevojčicu koja je izašla iz autobusa.
– Pobjegla iz škole, je l’?
– Nisam. Danas je praznik, pa nema nastave.
– Lažeš! – ironično će otac – A đe su druga djeca?
– Ostala na igralištu. Ja požurila kući.
– Vidjećeš ti Boga svog kad ja dođem kući!
***
Žena leži na krevetu i mamura. Preko čela stavila sirćetom natopljenu pamučnu krpicu.
– Jesi vidjela kako je meni skoro svaki dan? – upita je muž – Pa ti opet nemaj razumijevanja!
***
Profesorica Šefika sa kosom koje može biti za tri glave pomno analizira spisak koji su joj “slučajno” dali đaci u sklopu čestitke. Odvaja broš od ostatka poklona sa namjerom da ga pokloni frizerki koja joj uvijek izričito odbija naplatiti feniranje, jer je njihov odnos davno prerastao odnos frizer-mušterija.
– Mama, mama, kupile smo razrednici zlatni prsten.
– Sa zlatom nema greške. Naredne ćete godine i ovakav spisak kao slučajno umetnuti razrednoj, mama ipak zna najbolje.
***
Otac saznao da nije bilo nastave za 8. mart. Rekla mu srebrom okićena razredna kojoj su kupili zlato, jer sa zlatom nema greške, dok je pazarila pet karanfila za tetke i strine u trgovini ispred koje je on kvasio grlo.
– E, taman, dijete će se obradovat’, jer neće fasovat’ kad dođem kući.
***
Razredna dolazi kući i poklanja zlatni prsten staroj majci, koja ju je naučila da je piljevina na ploči ispred kuće njena sramota, a ne očev peksinluk.
– Brže ono zameti, vidiće ko, pa kud onda, a cura u kući?
– Ali tata je…
– Šuti! Muško od pet deka je starije od svake žene!
***
– Šta mislite o ravnopravnosti između muškaraca i žena? – upita me novinarka na ulici na jedan osmomartovski dan dok su se crvenili karanfili po štandovima i dok su se uzimale pare kad ih ima.
– Mislim da nema tog muškarca koji mi može biti ravnopravan! – citirah joj od muke omiljenog mi pisca kojeg sam rado čitala dok su me bezuspješno pokušavali uvjeriti šta je sve moja sramota.
***
– Da me je bogdo’ ko tome prije naučio! – reče mi jedna žena koja je čula šta sam odgovorila.
– Nikad nije kasno! Naučite sami sebe!
