Naša zemlja, uz uvoz kriznoga narativa iz svijeta, živi permanentnu krizu svoje samodefiniranosti i istinski pati pod jarmom malih, ali veoma glasnih i razarajućih nacionalizama: bošnjačkoga, hrvatskoga, srpskoga i „građanskoga“. Svi oni uspijevaju na učinkovit, ali pogrešan način kontekstualizirati i na bh. aktualni paradoks preslikavati kako ukrajinsku krizu, tako i sjećanje i obilježavanje Dana nezavisnosti BiH
Piše: Franjo NINIĆ
Bosna i Hercegovina ovih dana obilježava 30 godina od stjecanja formalne nezavisnosti. Referendum proveden 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine omogućio je stjecanje državne nezavisnosti za ovu bivšu jugoslavensku republiku, ali je istovremeno bio jedan od okidača strašnoga rata koji je uslijedio skoro neposredno poslije zatvaranja referendumskih kutija.
Okruglu obljetnicu državne nezavisnosti obilježavamo također u sjeni razbuktaloga rata u Ukrajini, koji – htjeli mi to ili ne – ima duboku korelaciju s našim međusobnim odnosima, neriješenim državnim ustrojem, „zamrznutim konfliktom“ zapečaćenim nesretnom daytonskom luđačkom košuljom i nezgodnim geografskim i geopolitičkim položajem naše zemlje.
Javni prostor, a osobito većina nacionalističkih medija i dobar dio društvenih mreža, zagađen je sijanjem neprijateljstva prema „Drugome“ manipulirajući paralelom ruske agresije na Ukrajinu s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i kasnije na Kosovo. Ljudski je moguće razumjeti strah od rata, ubijanja, protjerivanja, neimaštine i siromaštva, ali nije moguće opravdati sićušne i globalno irelevantne balkanske nacionalne/nacionalističke politike ili državice, koje svoju opstojnost, suverenitet i nezavisnost olako postavljaju na vagu međunarodnih odnosa i osobito u kontekst sukoba „velikih igrača“, kao što je to slučaj s aktualnom ruskom vojno-ekonomskom agresijom na Ukrajinu.
Svijet živi retinitet, ili totalno umrežavanje političkih odnosa i snaga, informacija, analiza i globalnih planova, ali i umrežavanje ekonomskih interesa i svijesti međusobne ovisnosti jednih o drugima. U tome smislu je „kriza“ u Ukrajini, Jemenu, Taiwanu ili bilo gdje u svijetu istodobno i „kriza“ u Bosni i Hercegovini.
Naša zemlja, međutim, uz uvoz kriznoga narativa iz svijeta, živi permanentnu krizu svoje samodefiniranosti i istinski pati pod jarmom malih, ali veoma glasnih i razarajućih nacionalizama: bošnjačkoga, hrvatskoga, srpskoga i „građanskoga“. Sva ova četiri nacionalizma uspijevaju na učinkovit, ali pogrešan način kontekstualizirati i na bh. aktualni paradoks negativno preslikavati kako ukrajinsku krizu, tako i sjećanje i obilježavanje Dana nezavisnosti BiH. Budući da su i ti mikronacionalizmi umreženi na jedan poseban način, a on se prvenstveno očituje u otvorenoj pljački resursa i javnih novaca, kao i u proizvodnji mržnje i „politike džungle“ (Harari), vrlo je teško procijeniti njihovu štetnost i utjecaj na običnoga čovjeka, na njegove opravdane strahove od rata, progona, siromaštva i globalne nesigurnosti, kako egzistencijalne tako i one ekonomsko-financijske.
Kako prema nezavisnosti BiH tako i prema ruskoj agresiji na ukrajinski narod i resurse ne postoji stav Bosne i Hercegovine kao cjeline, nego samo narativ spomenutih brdsko-planinskih nacionalizama i njihovih medijskih telala, ostaje nam varijanta da ih prosto pobrojimo, s namjerom da postanu običnom, sada već dobro zaplašenom čovjeku na našim stranama, barem malo jasnijim.
Bošnjačko-bosanski bp. nacionalistički narativ slavi i obilježava nezavisnost BiH s uobičajenom patetikom, prepisanom uglavnom s manifestacija iz doba socijalizma: sat povijesti pred djecom sa zastavicama, koncerti zborova ili filharmonije, sakralizacijom državnosti i bildanjem parcijalnoga patriotizma, kao i (sic!) analogijom ukrajinske vojske s Armijom RBiH, kao i ukrajinskoga predsjednika s Alijom Izetbegovićem. Odnos prema rusko-ukrajinskom sukobu jasno je vidljiv iz prethodne rečenice.
Hrvatsko-hercegbosanski bp. nacionalistički narativ je od početnoga oduševljenja i prihvaćanja nezavisnosti BiH prošao različite faze svoga mostarskoga sazrijevanja. Budući da je aktualno političko vodstvo bh. Hrvata u ofanzivi permanentnog ugrađivanja svojih političkih predstavnika u razne fotelje i fondove ove države, otanjio je prilično sensus za državnu nezavisnost, jer su se apetiti fokusirali na zaokruživanje pjegastoga hercegbosanskoga grunta od Neuma do Orašja na Savi. Oko Ukrajine je stav identičan onomu Republike Hrvatske, dakle stavu EU i NATOa. Naprosto, HB politika drukčije i ne umije, jer nikada niti je bila autentična niti autonomna.
Srpsko-republičkosrpski bp. nacionalistički narativ je od 1992. po pitanju nezavisnosti BiH prilično jasan: od bojkota samoga referenduma, preko otvorene agresije na državu, forsiranja velikosrpskoga mita i „srpskoga sveta“, do genocida i nevoljkoga priznanja „status-a quo“ u Daytonu 1995. godine. Onoga Daytona koji je cijelu BiH obukao u luđačku košulju i proizveo stanje paralelne svijesti, u kojemu političko vodstvo bh. entiteta Republika Srpska traži neutralan stav prema ruskoj agresiji na suverenu državu Ukrajinu, a sve to jer Republika Srbija ima takav nemoralno-neutralni stav.
Građansko-bosanski bp. nacionalistički narativ uglavnom slijedi u osnovnim crtama ovdje prvospomenuti bošnjačko-bosanski narativ, s klauzulom da je drukčije političke boje i da u jeziku, bez ikakvoga utemeljenja u povijesti ili realnosti, sanja bh. državu-naciju, rasterećenu od ova tri prethodna bp. nacionalizma sistemom jedan čovjek-jedan glas. Prema Ukrajini zauzima stav kombinacije bošnjačkoga i hr-hercegbosanskoga mulja.
Kako da se u ovakvim umreženim pozicijama naših bp. mikronacionalizama snađe i jasno postavi razuman čovjek i građanin ove zemlje? Ponajprije bi morao uzeti u obzir činjenicu da smo svi građani i stanovnici ove zajedničke kuće, države Bosne i Hercegovine. Obilježavanje ili komemoriranje (ne)važnih datuma iz naše bliske povijesti ne bi trebalo toliko ni isticati, ukoliko nismo spremni o njima razumski i izvan konteksta rata razgovarati i tumačiti iste. Nezavisnost države nije neka metafizička pretpostavka za suživot i mirnu koegzistenciju različitih ljudskih bića i narodnih pripadnosti. Stoga je „clash“ ovih mikroskopskih bp. nacionalizama oko Dana nezavisnosti samo njihova perfidna igra u daljnjem zasužnjivanju uma svojih sljedbenika i zlokobno zavođenje potencijalnih glasača na ovogodišnjim izborima.
Odnos prema ruskoj invaziji na Ukrajinu treba racionalizirati, a to znači razdvojiti neodrecivu obvezu moralne osude agresije jedne države (Rusija) na drugu suverenu državu (Ukrajina) i bivanja solidarnim s žrtvama rata – i moralno i materijalno – od plitkoga svrstavanja na stranu Rusije ili Ukrajine, tj. Rusije ili zemalja zapadnoga svijeta, koje iz svoga političkoga, ekonomskoga ili inoga interesa igraju prilično prljavu igru u ovome opasnom sukobu.
Uskoro će za kršćane započeti Korizma, vrijeme aktivne metanoje, molitve i pojačanoga činjenja solidarnih, dobrih djela. Papa Franjo i cijela Crkva uporno pozivaju na molitvu i djelovanje za mir u svijetu, osobito u Ukrajini. Aktivno mirotvorstvo i vapaj za prestanak sukoba u Istočnoj Europi trebali bi biti okvir i za razumijevanje naših nutarnjih odnosa u BiH. Kako prema nezavisnosti, državnosti, nacionalnim pitanjima, ekonomiji, sigurnosti, tako i prema izgradnji boljega čovještva i humanoga civiliziranoga društva u cijelom svijetu. U BiH je to nasušna potreba.
