Prije petnaestak godina krenem ja u poštu u Novo Naselje da platim račune. Novo Naselje se inače nalazi između Tuzle i mog sela. Snijeg je paduckao što meni koja ne volim zimu ni na razglednici nikako nije godilo. Spazila me jedna žena, pa mi kroz prozor mahnu rukom i viknu:”Stani!” Za tren se stvori ispred mene na putu i upita kud sam pošla. Rekoh joj, a ona mi strpa neki papirić u ruku i deset maraka.
– De mi, živa bila, kupi pahuljice čar na dar. Sinu mi imendan, pa će mi doći gosti i hoću da napravim kolač. Onaj moj iš’o jutros u Tuzlu, al’ ih nije naš’o, a možda nije ni tražio, de ga znaj. On ne zna ko mu glavu nosa.
Nisam ni otišla u Novo Naselje, jer sam znala da u onom malom marketu sigurno nema tih pahuljica. Produžila sa u Tuzlu, platila račune na Brčanskoj i krenula u potragu za pahuljicama. Tri Binga, četiri piljare, Piemonte, ali jok, pahuljica nema. Onda se uputim u veliki Bingo na Sjenjaku, ali ni tamo ih nema. Djevojka koja radi mi predloži da ih potražim u Merkatoru, jer tamo, kako reče, ima i ‘tičijeg mlijeka. Trotoar zaleđen, po ledu napadalo nešto malo snijega, pa sam se kretala poput pingvina plašeći se da odvojim đon od utabane stazice, a Merkator daleko. Sjeverac šamara obraze. Stignem ja do Merkatora i gle čuda, imaju čar na dar, a imali bi i ptičijeg mlijeka samo da sam pitala. Četiri kutije pahuljica po 2.45 KM, ukupno 9.80 KM. Onda se opet pingvin hodom vratim na Brčansku da se snađem za prevoz. Stigem ja pred kuću one žene koja me zamolila da joj uzmem pahuljice, pokucam i ona izađe.
– Evo! Jedva ih nađoh. Morala sam pjehe do Merkatora. – govorim joj dok pružam kesu.
– Super. – izjavi dok otvara kesu i vadi račun.
Čim ugleda cifru 9.80 KM, pogleda me i upita:”A đe kusur?”
Rovim po džepovima ljuta k’o ris tražeći vražija dva bona, a ona reče:”Nema veze, donijećeš drugi dan.”
Onda se sjetim da su dva bona u kesi, strpam ruku u kesu koju ona drži i izvučem ta sporna dva bona. Udaljila sam se bez pozdrava i hodala do kuće penjući se sa lakoćom uz uzbrdicu uz koju se uvijek zadišem. Tačno nisam znala ko mi tad glavu nosi. Zamišljala sam scenarije kako sam trebala odreagovati.
– Budalo, što joj nisi uzela onu kesu, strpala joj deset maraka u ruke, uputila se kući sa pahuljicama i lijepo ih pokiselila u šerpu mlijeka, pa da bar znaš što si onoliko pješačila? – brojala sam sama sebi – Što joj nisi šta lanula? Što nisi išta uradila?
Taj sam dan odlučila da nikad više, ma koliko to bahato u očima posmatrača izgledalo, neću dozvoliti da nečija dva bona budu vrednija od mene. Ta je odluka zahtijevala mučan proces, ali i te kako oslobađajući, a usput sam naučila da je izgovaranje najprostije riječi NE zapravo poduprto najsloženijim procesima. I znate onu čuvenu “škola je skupa”? E, pa nije uvijek, ponekad košta samo dva bona, dva bona zalutala na dno kese.
