Piše: fra Marinko Pejić
Draga braćo i sestre, ne znam je li netko od vas imao prilike biti na proglašenju novih svetaca u Rimu. Na trgu sv. Petra u mnoštvu ljudi svih nacija, jezika i boja kože, dok na velikom pročelju bazilike vise slike, isto tako različitih, novoproglašenih svetaca. To je isti osjećaj koji imamo kada slavimo svetkovinu svih svetih. Danas će svećenici u predslovlju pjevati: danas slavimo tvoj sveti grad, našu domovinu nebeski Jeruzalem. Ondje te vječno slave preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi. Ondje u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.
Toliko ljudi, u svemu različiti, osim u vjeri u Krista Isusa. To je otajstvo koje danas slavimo. Sve naše ljuske razlike, u naciji, u boji kože, u kulturi, u bogatstvu ili siromaštvu, starosti ili mladosti, brišu se pred jednim zahtjevom, koji nas sve povezuje , a to je da budemo sveti, za to smo svi rođeni. Bog nas je sve pozvao na puninu života, da vječno gledamo njegovo lice, u čemu je punina radosti svakog stvorenja.
Sveti koje danas slavimo, su oni ljudi koji su proživjeli svoj zemaljski vijek, nastojeći ostvariti to zajedništvo s Bogom, ili nastojeći ostvariti u potpunosti svoju istinsku narav, suobličujući se Kristu, na čiju smo sliku stvoreni.
U našem crkvenom kalendaru slavimo mnoštvo takvih dobri, svetih ljudi. Neki od njih su žrtvovali vlastiti život da posvjedoče svoju vjeru u Isusa Krista, pogotovo mučenici iz prvih stoljeća Crkve. Drugi su žrtvovali svoj život za druge ljude, ustrajno sve do smrti, kao poljski franjevac Maksimilijan Kolbe, koji je u logoru u Aushitzu ponudio svoj život u zamjenu za život jednog mladog oca obitelji, ili prije desetak dana proglašeni svetac, biskup Oscar Romero, koji je ubijen dok je slavio misu, jer se zauzimao za prava siromašnih ljudi, ustao je otvoreno u njihovu zaštitu, i bio ubijen, njegova se krv razlila po oltaru i sjedinila se tako s Isusovom krvlju, prolivenom iz kaleža po oltaru.
Ima i svetaca koji nisu umrli mučeničkom smrću, ali su se cijeli svoj život trudili živjeti u vjernosti Bogu i u solidarnosti s ljudima, i ne mislim pri tome samo na proglašene, beatificirane i kanonizirane svece, koji imaju svoj blagdan u kalendaru, već na veliko mnoštvo, ljudi, svih vremena, boja kože i nacionalnosti, čija je svetost samo Bogu poznata. Oni su na osoban, svoj vlastiti način slijedili Isusa Krista. Time su oni poziv da svatko od nas, na svoj osobni i slobodni način, u zajednici vjernika i u svom društvenom ambijentu, slijedi svoga Učitelja i Spasitelja Isusa Krista.
To su svi oni koji možda nikada neće biti u crkvenim kalendarima, to su možda naši roditelji, bake i djedovi, obični, jednostavni ljudi, za čiju svetost zajednica vjernika nikada neće saznati, ali koji gledaju lice Božje i zagovaraju nas. Mi smo jedna Crkva, oni su njen proslavljeni dio, mi smo onaj koji je još na putu, prema istom cilju, blaženom životu u Bogu. Ništa ne može prekinuti našu povezanost, čak ni smrt.
Braćo i sestre, mi smo još na putu prema nebeskoj domovini, svojim postupcima još se odlučujemo za ili protiv života s Bogom, u tome nam primjer i zagovor naše braće i sestara može pomoći.
Koji je to put kojim su oni išli? Odgovor nam daje današnje evanđelje: to je put blaženstava: blaženi siromašni, ponizni, žalosni, progonjeni, mirotvorci, blaženi čistoga srca jer oni će Boga gledati. Put svetosti je put blaženstava, put radikalnog preobraženja srca. Suobličiti se Kristu, postati njemu slični, možemo samo ako prihvatimo vrijednosti koje je on živio. Naša ljuska logika ne naziva siromašne blaženim, mi kažemo blago bogatima, blago moćnima, jer oni su bezbrižni, oni su neovisni, osigurani, itd.
Logika evanđeoskih blaženstava je drugačija, i zato podrazumijeva preobraženje srca. U središtu te logike jest ljubav, istinska nesebična ljubav. Jedino onaj koji ljubi može naći zadovoljstvo u siromaštvu, poniznosti, malenosti, žalosti …jer ne traži svoje zadovoljstvo, ni proslavu.
Sva ova blaženstva mogu se sažeti i izraziti jednim od njih, blaženi čistoga srca, jer će Boga gledati. Oni koji žive po evanđeoskim blaženstvima, kroz mnoge patnje i odricanja, došli su do čistoće srca. Oni su u sebi pomirili sve protivštine, njihov pogled, njihove misli, postupci su postali čisti, tj. lišeni dvoličnosti, jednostavni su. Njihove riječi znače ono što govore, njihov pogled ne želi posjedovati čovjeka, njihovi postupci su transparenti, puni ljubavi za sva stvorenja. Oni su čisti srcem jer su se potpuno predali Bogu, i zato se u potpunosti mogu predati čovjeku.
Čisti srcem odišu uvijek duhom velikodušnosti, odricanja, suosjećanja za druge, ne misleći na sebe, na svoju komotnost, zadovoljstvo. Na njihovoj toplini mnogi se griju i uz njih se ne osjećaju sami i ostavljeni. Oni su uvijek spremni nositi bremena i boli drugih. Prihvatiti sve što je zaista ljuski, sve one životne situacije, ponekad banalne i smiješne, koje čine našu ljusku svakodnevicu.
Zbog svoje poniznosti i malenosti takvi ljudi ostaju često neprimijećeni, nepoznati široj javnosti, ali Bog ih poznaje, oni su u njegovu srcu, nevažno je hoće li ih i ljudi slaviti.
Pomislite na tolike jednostavne, ponizne muškarce i žene koje smo poznavali, koji su nas strpljivo učili vjeri, poštenju, životu. Mi smo s njima povezani, i danas dok molimo Gospodina da blagoslovi, naš trud i nastojanje oko svetosti, mi ih se sjećamo i od njih tražimo pomoć i zagovor, jer oni stoje pred licem Božjim, gdje se i mi jednom nadamo doći.
