Sve do 1995. godine 25. svibnja, Dan mladosti se nigdje nije slavio kao u Tuzli. Bio je jek rata, ali je dan bio sunčan i prekrasan, okupan suncem, baš poput ovog današnjeg dvadeset i osam godine poslije. Svi su se dogovorili okupiti na svoje tradicionalno mjesto u središtu grada, na Kapiji. Tu mladalačku graju i radost prekinula je jedna granata u 20 sati i 55 minuta. Granata je pala s planine Ozren među mlade ljude, ubila 71 život, a njih više od dvije stotine ranila. Od tada se Dan mladosti u Tuzli više ne slavi.
„Nekako kada zamislim da su to ljudi mojih godina i mlađi od mene, zaista je teško. Ja nekako tu Kapiju zamišljam, da je ona njima bila ono što je nama danas Soni trg. Da su se tu nekako nevino okupljali, da vide jedni druge, neke prve ljubavi. Tako da zaista jedna velika tuga danas“, kaže nam Mirela Biković iz Omladinskog resursnog centra Tuzla.
Roditelji su i danas prepuni emocija i boli. Kažu da nije istina da vrijeme liječi rane
“Kada je tu noć krenula u grad, kaže mi:” Mama bit ću ti večeras najljepša.” I jeste bila najljepša, nije što je moje dijete, ali je stvarno bila kao princeza. Bila je dobro dijete, izašla je s najboljom prijateljicom. Ni jedna ni druga se nisu vratile. Tužno. Dvadeset i osam godina poslije, evo imamo što imamo. Djece nema, djeca ubijena, a zločinac na slobodi”, kaže nam majka ubijene Edise, Nedžiba Memić
„U takvim situacijama se sjetim kada sam ga vodio ovdje po Banji, tri četiri godine je imao, kada sam ga vodio u školu, kada je odrastao. I ovako kad se nešto desi, kada izgubi roditelj dijete, onda nije isti čovjek. Ti osjećaji su stalno prisutni, u srcu, u duši, u mozgu. I dobro je da su prisutni“, kaže Faruk Ponjavić, otac Rusmira Ponjavića.
„Ja kada sanjam njega, k’o da sam s njim pričala. Molim Boga da sanjam, tako mi bude lakše. Nekad sam ga sanjala kao dijete, a sada ga sanjam baš kao momka na slici ovoj. Kad ga sanjam bude mi po mjesec, dva bolje“, kroz suze nam govori majka Zekija Mahmutović Beganović.
Sud BiH je za zločin na Kapiji osudio Novaka Đukića na dvadeset godina zatvora. Odmah nakon presude Novak Đukić je pobjegao u Srbiju, a država Bosna i Herceagovina nikada nije zatražila njegovo izručenje. Obitelji žrtava ogorčeni. Kažu time se ne šalje nimalo dobra poruka budućim generacijama.
„Prisustvovali smo svim suđenjima Novaku Đukiću, nas nekoliko roditelja. Nikad za nikada, a najmanje 15 rasprava je bilo, nikada nije imao snage da nas pogleda u oči. Uvijek je skretao pogled od nas. I to je jedan od velikih znakova njegove krivice. Znali su to i ostali. Ali eto, ode Đukić. Drugi nisu osuđeni i ostade Kapija nekažnjena“, ispričao je danas Hilmo Bučuk, otac ubijene Lejle Bučuk.
„Bol je sve veća i veća. To su samo dani i godine što prolaze. Bol ostaje“, kroz suze nam je rekao Edin Ahmetašević, brat stradale Edine Ahmetašević.
Iako je svijet i dalje obilježen ratovima, tračak nade ipak pružaju mladi koji su u ogromnom broju došli na Kapiju kako bi se poklonilis vojoj generaciji. Došli su i mladi iz Srbije kako bi pokazali suosjećanje s Tuzlom i građanima Tuzle.
„Osjećamo odgovornost i želju da radimo na izgradnji i društva u budućnosti bez nasilja i bez mogućnosti da se ovakav zločin više nikada ne ponovi“, rekla je Ivana jovanović iz Inicijative mladih za ljudska prava Srbije.
Zbog Kapije je danas dan žalosti u Federaciji BiH, po prvi put od 1995. godine. Večeras u 20 sati i 55 minuta u vrijeme pada granate, oglasit će se sirene u Tuzli, kao još jedna opomena da se ovakav zločin nikada ne zaboravi.
Maja Nikolić
