Vrijeme Adventa, shvaćeno kao vrijeme autorefleksije, silaska u skrovite ili samo skrivene prostore vlastitog duha i egzistencije može pomoći da prezaposleni, anksiozni i rastrgani zapadni homo sapiens susretne izgubljeni Smisao svoga života, smisao svojih odnosa, smisao ljubavi, povjerenja i smisao svoga bivanja na Zemlji
Piše: Franjo Ninić
Advent ili Došašće je liturgijsko vrijeme u kojem se kršćani pripremaju za Božji dolazak ili prilazak čovjeku. Taj dolazak kršćani svih konfesija, nekršćani i nereligiozni ljudi obilježavaju u šarenoj proslavi Božića, koji na Zapadu – jednako kao i na Istoku – predstavlja blagdan ili praznik otrgnut od svoga prvotnoga religioznog konteksta i, uklopljen u suvremeno tržište ideja i svjetonazora, taj event obogaćuje ponudu razonode suvremene kulture i života.
I sam pojam „advent“ se u marketingu korporativnog poslovanja preobrazio u pojam koji opisuje ukrašene gradove, kućice, kuhano vino i kobasice, šarene led-svjetiljke i dodaje se turističkim ponudama gradova u formi: Advent u Zagrebu, Advent u Beču, Advent u Mostaru, Vitezu…itd. Taj je pojam i njegov sadržaj doživio jezičnu dekonstrukciju, s kojom se teško bori i Crkva i njezino opetovano tumačenje da je Advent zapravo liturgijsko vrijeme, slično Korizmi, u kojem bi barem kršćani trebali sići s površine tržišno-religijskoga mainstreama, adventovanja u dubinu iskustva vjere u Božji dolazak čovjeku i svijetu, u stanje budnosti pred obvezama prema drugom čovjeku te u stavu ili zadatku transformacije vlastitoga života u skladu s porukama adventskih evanđelja i njegovih teologija. Ta dijalektika svjetovnoga, trgovačko-marketinškoga iskustva i onoga propisanoga, vjerničko-meditativnoga doživljaja Adventa predstavlja prvi fenomen ili lice ovoga vremena u našoj kulturi i našemu iskustvu Došašća, neovisno promatrali ga u bogatim europskim metropolama ili u nekom gradiću ili selu prostora Zapadnoga Balkana ili konkretno Bosne i Hercegovine.
Drugo lice ili fenomen Adventa trebamo tražiti u spomenutoj zadaći potrebe silaska s površine u dubine ljudske egzistencije i ljudskoga iskustva, gdje čovjeka očekuje ona jedna vrsta provocirajuće praznine, koju ne može ispuniti nikakvo šarenilo trgovačkih ponuda merkantilističkih advenata niti vješto aranžiranih izloga tržnih centara ili umjetnih zvukova blagih božićnih melodija tipa Stille Nacht, heilige Nacht. Suvremeni je čovjek žrtva svoga stalnoga trčanja za poslom, za zaradom, za užitkom, za vidljivošću na društvenim mrežama, dobrim izgledom, zdravljem, popularnošću, kao i stalnim zahtjevom samopotvrđivanja pred drugima. Postaje anksiozan, depresivan, zatvoren za drugoga, zarobljen u sadržaje sa skupih mobilnih telefona, skoro onesposobljen za personalnu komunikaciju.
Vrijeme Adventa, shvaćeno kao vrijeme autorefleksije, silaska u skrovite ili samo skrivene prostore vlastitog duha i egzistencije može pomoći da prezaposleni, anksiozni i rastrgani zapadni homo sapiens susretne izgubljeni Smisao svoga života, one praznine, smisao svojih odnosa, smisao ljubavi, povjerenja i smisao svoga bivanja na Zemlji.
Nije potrebno otkrivati u adventskim kalendarima mudre savjete za vođenje smislenog života. Dovoljno je zaroniti u zaboravljene i skrivene prostore vlastite duše, vlastitih trauma i strahova. I možda poslušati ili pročitati neko adventsko evanđelje, a za katolike i otići na poneku misu zornicu.
Treće lice Adventa ili treće ime za Advent je solidarnost. Spomenuti Božji dolazak čovjeku u Isusu iz Nazareta, rođenomu u Betlehemu Judejskom, radikalni je čin božanske solidarnosti s ranjenom ljudskom egzistencijom. Kršćani u tome rođenju čitaju Božje utjelovljenje (inkarnaciju) ili učovječenje (inhumanaciju) u ljudsko tijelo, ljudsko iskustvo, radost, ljubav, patnju, u čitava čovjeka. Imati iskustvo dolaska, adventusa, te i takve ljubavi i Smisla u naše živote, u pokidane odnose, u bešćutnost tehnološkoga svijeta i u sve ono što živimo, provocirajući je poziv biti solidarnim s drugim čovjekom, osobito s onim koji pati, koji je žrtva rata u Gazi, mjestu svetomu kao i Betlehem Judejski, sa žrtvama rata i progonjenima u hladnoj Ukrajini, s migrantima i seliocima koji u želji za životom svake noći riskiraju živote na Drini ili Uni, s bolesnima, isključenima iz zajednice, stigmatiziranim zbog svoje rodne ili spolne pripadnosti, sa siromasima ovoga svijeta.
U tomu i takvom dolasku, adventusu, u posredovanju božanske utjehe svijetu, u solidarnosti s Drugim, moguće je osmisliti sve naše advente, pa i onaj spomenuti, koji se izmakao svom vjerničkom okviru i postao žrtva površnosti života i „tržišne religije“.
