Niko Jurić tog 15. svibnja 1992. godine bio je komandir II. Manevarske jedinice milicije Tuzla. Tog dana bio je sa svojom jedinicom na raskrižju Brčanska Malta u Tuzli, sa zadaćom omogućavanja nesmetanog i sigurnog izlaska pripadnika tadašnje JNA i kolone vozila iz kasarne „Husinska Buna“. Prije, a i prilikom njihovog nailaska, kontinuirano je izdavao zapovijedi pripadnicima II. Manevarske jedinice milicije da netko ne bi metak opalio, da se sklone civili, kako bi kolona sigurno napustila prostore grada Tuzla.
Piše: Maja Nikolić
Zahvaljujući svjedočenju Nike Jurića, u Beogradu je pred Sudom za ratne zločine oslobođen Ilija Jurišić svih optužbi koje su mu se stavljale na teret za stradanje vojnika JNA. Tim činom Niko Jurić je svojim svjedočenjem i obranom istine obranio i svoj grad o čijoj se jedinstvenosti građana Tuzle svugdje govori već više od trideset godina.
Niko Jurić ispričao je za Hrvatski glasnik kako je izgledao cijeli taj dan, 15. svibnja 1992. godine i kako na sve gleda 33 godine poslije.
Na početku razgovora, prisjeća se, bio je to sasvim uobičajen dan, bez ikakvih naznaka da će se nešto loše dogoditi.
“Nismo imali pojma da bi se nešto moglo događati, osim da će vojska izaći iz kasarne Husinska buna. Jedina moja zadaća je bila osigurati da ta vojska u miru izađe. Smatrao sam kao čovjek i to sam prenio i mojim policajcima, da je to najnormalnija stvar, da je to odluka politike, da je to odluka Predsjedništva Bosne i Hercegovine i da će ljudi najnormalnije napustiti te prostore. Jer, oni su normalno živjeli s nama. Znači nisu postojale nikakve indicije da bi se nešto moglo dogoditi”, kaže nam Niko Jurić.
Kada su stigli tijekom dana na Brčansku Maltu saznali su da je bilo određenih provokacija oko Kozlovca, u tom dijelu kasarne. Bilo je provala u kamponire, pokušaja oduzimanja određenog oružja, u kasarnoj su se čuli određeni pucnji. Ali i dalje ništa nije upućivalo na to da bi moglo doći do tragedije na Brčanskoj Malti.
U trenutku izlaska kolone JNA iz Tuzle, jedinica Nike Jurića bila je podijeljena na dva dijela.
“Prvi dio – ja sam sa jedinicom i Davorom Vidićem otišao gore na Dokanj, jer je postojala mogućnost da bi kolona izašla i na taj dio. Drugi dio je vodio Marko Dovođe i takav je dogovor bio da oni budu na Brčanskoj Malti. Kasnije smo dobili zapovijed da se i mi vratimo na Brčansku Maltu i točno sam bio na onom raskrižju kada je kolona izlazila. Ja mislim da mi u tom događaju sami sebe dovodimo u određene probleme. Mi govorimo o tuzlanskoj koloni, a mi zapravo trebamo govoriti o dvije tuzlanske kolone, koje bi po mom osobnom viđenju pokazale i stvorile dosta drugačiju sliku Tuzle. Recimo, imali smo jednu kolonu koja izlazi bez ikakvih problema, bez ičega. Prilikom izlaska te kolone ja sam izgovorio onu famoznu rečenicu: “Nemoj neko metka da bi opalio.” Tu stoje samo policajci u centru raskrižja koji reguliraju promet, daju prvenstvo vojnoj koloni, da ide za Bijeljinu. I prva kolona je fantastično izašla, bez ikakvih problema. Čak što više, moj učenik Robert Novi kojemu sam bio profesor u Banovićima, izlazi iz vojnog vozila, poljubi se sa mnom i kaže: “Profesore mi odosmo.””, priča nam Niko Jurić.
Nakon toga, Niko Jurić se ponovno susreće sa Markom Dovođom i tu zajedno s Muhamedom Brkićem se dogovaraju da nakon što izađe druga kolona, vrate se svi u DTV Partizan gdje smo inače održavali naše radne sastanke.
“A kada su me vratili iz Doknja, onda sam ostatak jedinice još rasporedio uz duž, to je sada ulica Armije BiH. Tako da tu neko ne bi iz kolone izašao da napravi nekakav problem. Ili da netko od naših sugrađana ne bi nešto učinio, mada sam znao da neće jer je Tuzla poduzela sve mjere da do toga ne dođe. Mi smo imali dežurstva po haustorima, gledali sve tko ulazi, tko izlazi, da li netko nosi oružje. Sve je bilo najnormalnije i sve je izgledalo tako da će i druga kolona najnormalnije napustiti grad”, prepričava nam Niko Jurić.
Prilikom izlaska druge vojne kolone, na Brčanskoj Malti je došlo do eksplozija. Niko nam kaže, taj trenutak je teško i opisati i prisjećati ga se.
“Mi smo bili tu na Brčanskoj Malti kada je naišla i ta druga kolona. Nekako su se već odozgor čuli pucnji, ti pojedinačni pucnji. Ivica Divković Šokac, on je bio zapovjednik Prve Manevarske i kaže da idu i pucaju. Mislim da su to bili pucnji iz ovog automatskog oružja, puškomitraljeza i tako toga. I onda kada je krenulo, to više nije bilo nikakve šanse da se zaustavi”, govori Niko i ponavlja da su svi doživjeli ogroman šok.
“Jer nikad nisam mogao vjerovati da čovjek može ići s namjerom da ubija čovjeka. Uvijek sam mislio da se možemo dogovoriti, da će se to normalno odraditi, da postoje nekakvi prirodni i društveni zakoni kojih se čovjek mora pridržavati. To je moje viđenje. Na kraju krajeva, ti su ljudi živjeli s nama tu. Tko je mogao očekivati da oni mogu početi pucati po nama koji smo tu njihovi sugrađani”, s tugom u glasu se prisjeća Jurić.
Ističe, kako je ponosan na svaki korak koji su tada učinili, a učinili su sve da kolona JNA izađe sigurno.
“Moramo se uvijek sjetiti da je Tuzla i milijun drugih malih stvari uradila prije tog 15. svibnja. Oduprla se nacionalnim podjelama unutar MUP-a. Naše kolege srpske nacionalnosti su bili tu s nama rame uz rame, zajedno smo sve odrađivali. Znači, sve u cilju da ostanemo normalni ljudi, da dokažemo da možemo živjeti kao ljudi, da ne smijemo sami sebi praviti probleme. Koliki bi problemi bili da smo se mi unutar policije počeli dijeliti, da smo pucali jedni na druge. Pa onda našeg grada ne bi bilo. A grad je vjerovao u nas tadašnje policajce. Poklanjali su nam pažnju, poštovali su nas, izvršavali naredbe koje smo im ponekad davali u smislu da prijave sve što im je sumnjivo i što bi moglo dovesti do određenih problema.”
Iako događaj poznat kao Tuzlanska kolona predstavlja jedan ružan događaj, koji je odnio ljudske živote, Niko Jurić ističe da i danas osjeća ogroman ponos na sve ono kako su tuzlanske jedinice postupile.
“Jedan ružan događaj, da budemo jasni. Ali sam ponosan. Ponosan sam u tom smislu što sam branio moju obitelju, branio sam moj grad, branio sam moje prijatelje i siguran sam milijardu posto da sam bio na pravoj strani. To mi je jedan od onih dana ponosa. U lošem vremenu, ali su dani ponosa.”
Petnaest godina poslije, zbog događaja Tuzlanska kolona i 15. svibnja, na beogradskom aerodromu, 2007. godine, uhićen je Ilija Jurišić.
Za sve u Tuzli to je dovelo do ogromne nevjerice jer se pokušavalo krivca za Tuzlansku kolonu pronaći na pogrešnoj strani i među ljudima koji su se željeli obraniti od rata koji je tada već uveliko trajao u nekim općinama. Niko Jurić nam kaže da je i sam bio razočaran jer Ilija Jurišić nije imao nikakvu značajnu niti zapovjednu funkciju.
„On je imao nekakvu, ajde možemo to tako reći, savjetodavnu ulogu. Njegova nekakva rečenica, koju je izgovorio ustvari, a on je prenio zapovijed Meše Bajrića, „na vatru odgovori vatrom“ nije imala baš nikakav značaj. Jer je već počelo da se puca na sve strane. Mislim da je to bilo samo jedno političko pranje u Srbiji, da su oni trebali samo da dokažu da je netko kriv, da su oni napadnuti, da je na njih nekakav pritisak vršen, što po meni nema nikakve veze sa logikom“, kaže Niko Jurić u razgovoru za Hrvatski glasnik.
Nakon uhićenja Ilije Jurišića, procesa koji se protiv njega vodio pred Sudom za ratne zločine u Beogradu, nitko od aktera događanja nije se osudio otići u Srbiju. Niko Jurić se nije libio svjedočiti u predmetu Tuzlanske kolone i stati u obranu Ilije Jurišića i Tuzle, jer kako kaže, otišao je samo ispričati istinu.
„Ja sam uvijek takav. Ponosan sam. Mogu uvijek govoriti ponosno o svemu što radim. Jer sam uvjeren da radim ispravno i uvjeren sam da sam bio s grupom ljudi koji rade ispravno. Jednostavno, osjećao sam potrebu da odem tamo, da im u njihovom dvorištu kažem što su radili, u njihovom dvorištu ispričam istinu koja je bila i kakva je bila. Ja nisam išao braniti Iliju Jurišića. Ja sam išao braniti moj grad i našu čast.“
Niko Jurić je dva puta odlazio u Beograd.
„Prvi put kada sam došao, sve je bilo profesionalno, fantastično sam se osjećao. Pričao sam s ljudima što se točno dogodilo, kako se dogodilo. Međutim, drugi put je bilo strašno, drugi put jako strašno. I sad još uvijek vidim tog nekakvog suca Dragana Mirkovića i njegovu smrknutu facu, ko veli šta si došao, šta tražiš ovdje i tako. Baš je tako bilo, strašno. Tijekom suđenja znam da sam nakon sat vremena tražio stanku jer takva su pitanja bila i takav pritisak da je on želio samo da ja kažem: „Da, da, mi smo to uradili.“ Ali nisam se ja ni najmanje libio kada je trebalo otići svjedočiti za svoj grad i izdržati sve. Ja sam stvarno s ponosom otišao.“
Na naše pitanje, je li ga bilo strah uhićenja jer su bile raspisivane i potjernice i prijetilo se stalnim uhićenjima mnogim Tuzlacima, Jurić kaže da kada je dobio poziv iz Srbije iz tamošnjeg Suda, odmah se odazvao. Poziv je stigao u Poreč gdje je Niko Jurić živio i radio u više policijskih postaja Policijske uprave Istarske na poslovima pomoćnika načelnika za policiju.
„Naša Hrvatska policija me je vodila, išao sam zajedno s njima do graničnog prijelaza Bajakovo. Onda su došli srpski policajci koji su nas doveli do suda. Malo me bilo strah jer mi je bilo rečeno da ću spavati u hotelu Slavija, u Beogradu. Onda odjednom, kažu, nećemo spavati u hotelu Slavija, nego ćemo spavati u Vukovaru. Dolazimo odjednom u neko mjesto mislim da se zove Kukuljanovići, ispred Vinkovaca i kažu, tu ćemo spavati. Tada je već počelo malo razmišljanje. Ali ipak u svojoj sam državi pa nisam mnogo više želio misliti. Također, ja sam dobio od srpskog pravosuđa obavijest, da se komotno u tih petnaest dana, mogu kretati po Srbiji, mogu svjedočiti i da me nitko neće dirati. I to mi je bilo jedno olakšanje i potvrda. Onda kada smo došli na granicu, dali smo dokumente i čekali negdje oko 15 minuta. I onda opet čovjek, ne može da se ne pita, šta se to sad toliko radi. Kada smo došli u sud, onda je bilo raspremi se, sve što imaš na sebi ostavi. Kada smo išli prema sudnici, srpski policajac mi kaže: „Samo da ti usput kažem da ovdje legija izdržava kaznu zatvora.“ Onda dok ideš hodnikom vidiš tipa koji je cijeli vezan, neke su mu kugle stavljene. Tako da to psihološki jako utječe na čovjeka. Sreća je, tamo je bila jedna osoba, Slavica se zvala. Mislim, osoba je bila za čistu desetku, nudila je svaku vrstu pomoći. Ona je bila iz nekakve nevladine organizacije. Važno je da sam zaista otišao spreman na svjedočenje i tako sam se cijelo vrijeme i ponašao.“
Ilija Jurišić je nakon svjedočenja Nike Jurića oslobođen svih optužbi, a predmet Tuzlanska kolona više i ne postoji pred srbijanskim pravosuđem.
„Moram priznati da sam se osjećao jako sretno. Jer vidio sam u tome barem jedan mali djelić sebe, koji je u tome ponovno sudjelovao. Da moj grad ponovno bude slobodan“, istaknuo je Niko Jurić.
I dan danas žali za izgubljenim životima 49 vojnika JNA koji su stradali pri izlasku vojne kolone iz Tuzle.
„Naši ljudi ne snose sigurno odgovornost. Ali mislim da bi se trebala preispitati odgovornost komandanta tadašnje kasarne “Husinska buna“ u Tuzli, potpukovnika Mileta Dubajića. Ima njegove odgovornosti jer on je ljude tu doveo, on je doveo ljude u jednu takvu glupu situaciju. Jer, vidite Majo, 13. svibnja, 14. svibnja svi su ti vojnici slobodno prolazili i šetali gradom. Nitko na njih ništa nije loše činio. Znači, Dubajić je znao koga ima u koloni.“
Grad Tuzla Niki Juriću se nikada nije zahvalio na adekvatan način, a sigurno je Niko to zaslužio. On je, u nimalo jednostavnim vremenima, kada to nitko nije smio, otišao u Beograd i ponovio kolika je i kakva veličina Tuzle i kakvu su njezini ljudi.
„Ja sam sretan svaki put kada dođem u moju Tuzlu, kada sretnem svoje prijatelje, svoje ljude, kada mi kažu gdje si komandire, gdje si Juriću. Meni to pričinjava veliko zadovoljstvo. Znači da je moj život ostavio traga u ovom gradu isto kao što je i moja Tuzla ostavila traga u meni. Gdje god krenem, moja Tuzla je u meni. Naravno bilo bi lijepo da sam dobio neku zahvalnicu, neki papir da ostane za povijest, da ostane zapisano. Ali ponavljam, meni je najveća satisfakcija kada prođem mojim gradom i sretnem moje sugrađane koji me uvijek rado pozdravljaju“, govori skromni Niko Jurić.
Posebno voli biti u Tuzli upravo 15. svibnja.
„Da, da. Drago mi je tada doći i vidjeti moje suborce, vidjeti ljude s kojima sam radio. Znate Majo, nisu to obični ljudi. Naravno, svi smo mi obični ljudi, ali to su izuzetno teške situacije u kojima treba ostati iznad svega čovjek. Znate, kada idete na ratište, ne znate ni što vas čeka niti hoćete li se vratiti. I onda kada ih vidim tu svakog 15. svibnja prisjetim se kako smo mi bili jedna obitelj. To su sjajni momci, bili su hrabri. Znali smo što želimo i kako želimo, tako da tog 15. svibnja njih kad vidim srce mi je puno.“
Niko Jurić je zbog egzistencije otišao iz Tuzle i Bosne i Hercegovine. Bio je pripadnik 115. brigade Zrinski Hrvatskog vijeća obrane koja je također dala nemjerljiv doprinos u obrani Tuzle i BiH. Iako i danas živi u Hrvatskoj, rado se vraća svojoj Tuzli i Bosni.
„Bosna je moj dom, Bosna je moja država, moja domovina, kako god hoćete. Ja hoću u toj domovini da budem ja, a ne da budem onaj koji će moliti za nešto jer ja imam ovdje svoja prava. Kao čovjek se borim da se ispoštuje samo mjesto i uloga ljudi u vremenu u kojem smo živjeli. Meni je na prvom mjestu čovjek. Služba je služba, ali službe su institucije, ali čovjek je taj koji čini institucije. Važan mi je odnos čovjeka prema čovjeku i prema radu. Uvijek sam nastojao u ljudima samo vidjeti ljudske osobine i takav sam odnos gajio sa ljudima i tako sam uvijek i uspijevao da se sve odradi kako treba i da tako živimo“, kaže nam Niko.
Pred kraj našeg razgovora kojeg smo vodili u središtu Tuzle, zajednički smo prokomentirali Nikinu sjajnu spisateljsku sposobnost. Napisao je dvije knjige „Sjene prošlosti“ i „Živjeti, preživjeti, proživjeti“ kojima je također ostavio jedan povijesni trag svoje Lipnice, Jurića, obitelji, prijatelja i naravno Tuzle.
„Pisanje me odmara. Onda imam osjećaj kao da neko vrijeme, u kojemu sam ja živio, kao da nestaje, nestaju ljudi. Nestaju nekakvi običaji, nestaju tradicije, nestaju kulture. Ja na nekakav način želim da to sačuvam, da to sve negdje ostane zapisano, pa možda će nekad netko pročitati. Vidjet će da su ovdje živjeli ljudi, reći će pogledaj kako su oni živjeli. Zato ja ne želim to prepustiti zaboravu. Isto tako, kroz sva pisanja tih nekakvih povijesnih činjenica, želim da kažem ono što ja znam, da je tu bilo tako, a ne sad da se pojavljuju nekakvi ljudi koji izmišljaju nekakvu povijesnu priču.“
Na kraju nam je rekao da ga posebno bole te stalne podjele među ljudima koje se forsiraju kroz različite politike.
„Meni jako smeta kada se govori o podjelama. Bosna je Bosna, Bosna je država. To je istina. Niko je ne može uništiti, ne želi je nitko uništiti. Tko će uništiti? Ali to jednostavno političari koriste, oni to nabacuju za nekakve svoje političke svrhe. Ubacuju strah među ljude, a danas je strah najveći neprijatelj“, istaknuo je na kraju Niko Jurić.
Razgovarati s ljudima poput Nike Jurića ogromno je bogatstvo. Jer, ljudi poput njega uvijek podsjećaju koliko je ljudskost važna i kako se ta ljudskost stvara njegovanjem osnovnih ljudskih vrijednosti i gradnjom ljubavi i povjerenja među svima nama. Svaki susret s njim jedan je divan podsjetnik da je kroz svoj život gradio mostove koji su spajali ljude. Mnogo toga je dobroga Niko činio, stavljajući istinu na prvo mjesto.
