Piše: Željko Ivanković
Bože, pitam se, jesu li tako ratoborno življene Olimpijske igre 1948. i 1952., a kamoli 1968. između Njemačke i Francuske ili Velike Britanije, primjerice, kao Olimpijske igre 2024. u Parizu u onome što zovemo Regija i jednako toliko godina nakon naših ratova?
Navijačka sportska strast, inače posve jasna i razumljiva, u Regiji je još uvijek radikalno političko, čak ratno pitanje, jer se u njega najednom, uz sve naše povijesne animozitete, pridodaju i oni globalni (Rusija i Ukrajina ili Izrael i Palestina).
Posljedice naših nezavršenih ratova i prokletstvo malih razlika dugo će, izgleda, mnoga natjecanja pretvarati u, ipak tolerirane, „sportske ratove“.
Treba li reći da je i ovaj put u „ratu“ prednjačio onaj tko je prednjačio i u pravim ratovima devedestih? Čak i osobno, personalno!
Pobijeđeni i poniženi demagog oportunist, s nevelikim intelektualnim dometom, naglo je s početkom pariške olimpijade, morao zašutjeti, jer je svojoj publici najednom postao manje zanimljiv od vlastitih sportaša… No, jedva je dočekao obilježavanje „Oluje“ da barem na tren otme šou sportašima, a onda je zatim uslijedio i skandal s kopanjem litija u Srbiji. Odlična prilika da se oglasi plačnim glasom kako mu nije nikad bilo teže, kako će „da se obesi“ i izrekne slične patetične vučićevsko-hamletovske monologe, ovaj put idući i korak dalje – da mu je javljeno kako se u Srbiji sprema državni udar. No, vratit ćemo se njemu, već i stoga što je pred Olimpijadu (a i inače to godinama radi) iskazivao vruću želju „prestići Hrvatsku“.
Istinsko priznanje Hrvata i hrvatskih medija, kako je Đoković odlično igrao i zasluženo osvojio zlato ili kako su srbijanski vaterpolisti u sjajnoj igri nadigrali hrvatske, zamislite, šokiralo je srpsku medijsku (vučićevsku) javnost, kao da se dogodilo ne znam što. A jest, sve ono što Vučićevi zarobljeni ili udvornički mediji ne znaju! A samo se priznala sjajna igra i pobjeda, kao i sjajna igra i poraz košakraša… Nekoć se tako hrvatskom generalu Stipetiću u „Oluji“ predao cijeli srpski korpus i zaboravljeni pukovnik Čedo Bulat čestitao je HV-u na pobjedi. Iznenađivati se danas tuđem priznanju vrijednosti i čestitci, otkriva trulost „u državi Danskoj“ više nego sav bijes što se netko izvan Srbije usuđuje misliti da Đoković nije „najbolji svih vremena“ ili da, primjerice, suci nisu pokrali srpske košarkaše… Tojest, da baš nije svaki put „ceo svet protiv nas“!
No, živjeli smo i predugo zajedno, a da ne bismo znali, kako smo bili u svemu najbolji i kako smo uvijek bili ili pobjednici ili moralni pobjednici, i kako nas nikad nitko nije nadigrao, ni bio bolji, a jesu nas krali… Pa, pobogu, mi smo najbolji, najljepši, najjunačniji, i sve tako „naj“… A, ako to slučajno nismo bili, nije bilo do nas… Idilični život pod totalitarnom, diktatorskom vlašću tetošen zarobljenim sluganskim medijima. Jer, jasno je, „ljudi na vlasti znaju da su im dani odbrojani ako postoji slobodna razmjena mišljenja.“
Tu trulost u „državi Danskoj“ jednako je pokazivalo ignoriranje kosovskih medalja, ili intoniranje hrvatske himne… Sve je to nalikovalo iranskom neprenošenju ženske atletike ili odbojke na pijesku, čak ni s do grla zakopčanim Egipćankama ili sjevernokorejskim izbjegavanjem priznavanja sportskih realnosti (namjerno ne kažem uspjeha!) juga korejskog poluotoka.
Nastranu sve Đokovićeve političke gluposti, on jest jedan od najboljih igrača tog sporta u povijesti. No, što očekivati od poluobrazovanog čovjeka koji sjajno igra tenis? Ništa. Nije on Federer! Međutim, jasno je da od njega srpska politika očekuje da ih kao gromobran uspješnosti (ma koliko ga Dodik nazivao „ciganijom“!) brani od zlog imagea koji ta politika nosi na sebi već više od 30 godina.
Ipak, ni to rečeni demagog oportunist sa svojim trabantima ne može posve kontrolirati, jer upravo ono jutro kad su na beogradskim ulicama osvanule parole: „Ako bolujete od zaborava, ljetujte u Hrvatskoj“, Đoković je osvanuo na dubrovačkom primorju. I ne prvi i ne posljednji put. Zanimljivo kako se toga, očite geste u povodu obilježavanja „Oluje“, Vučić sa svojim trabantima nije sjetio kad su desetine tisuća Srba početkom ljeta krenule na privremeni (turistički) rad na hrvatski dio Jadrana. Primjerice: „Ako bolujete od zaborava, idite u Hrvatsku zaraditi svoje eure!“
Očito je on ipak, umjesto „obesiti se“, još uvijek spreman živjeti za svoj narod i biti mu predsjednik i biti mučenik zarad tog naroda i njegove države…, jer on već sad zna da će mu taj narod za stotinu godina podići spomenik…
Kako je samo bio u pravu onaj tko je napisao: „Pod utjecajem politički korektnog ekstremizma individualno mišljenje i izražavanje vrlo se često suzbijaju i zamjenjuju praznim političkim sloganima.“
Narod će to s ljetovanjem zaboraviti već s prvom pričom o kopanju litija i opet će se, kao i Vučić, baviti, okretanjem glave s jednog problema na drugi, gomilajući ih u beskraj i ne rješavajući ih evo već najmanje 30 godina.
Neće narod pitati Vučića i njegove medije otkad to predsjednik države odlučuje o rudniku litija (jer se to ne radi ni u Rusiji ili Bjelorusiji), ni otkad se bavi ljetovanjem svojih sugrađana (jer se to ne radi ni u Sjevernoj Koreji ili Iranu), ali hoće ga potaknuti da poludi ako slučajno cijeli svijet nije spreman reći kako je Đoković najveći… Očita presuda o genocidu nije očita (usp. prof. Ivan Videnović), a dojam o najvećem tenisaču postaje imperativan stav, dakako ako ste u velikosrpskom narativnu, ako vam je sport rat drugim sredstvima.
A samo se radi o tome da se sve relaksira i da se svatko bavi svojim poslom… Inače? Inače imamo, pokažimo to na drastičnim, globalno poznatim primjerima, frustracije čovjeka koji se nije upisao na likovnu akademiju (Hitlera) ili mladića koji se bezuspješno pokušavao zaposliti u knjižnici sveučilišta u Pekingu (Maoa) i dalekosežne posljedice tih frustracija… Kod nas, ilustracije radi, frustracije čovjeka koji je Srbima obećavao tuđe more, s recidivima, još uvijek svježim, okupljanja četnika ili njemu nasuprot (ili s njim u suglasju?!) imotsko skandiranje „Za dom spremni“…
A, kad već tako jeftino navijamo u sportu i politici, i kad je navijanje naš način života, evo vam malo navijačkog materijala: Rusija je Sjevernoj Koreji ovih dana isporučila 447 koza, zarad mlijeka za lokalnu djecu, jer, zamislite, 18% djece ima poremećaj rasta zbog kronične pothranjenosti… Tako malo koza za toliki kontingent oružja protiv Ukrajine? Toliko im je mogla poslati neka zapadnohercegovačka općina. Ili čemu praviti tolike rakete i atomske bombe, a djeca ti željna običnog mlijeka… A mogao si za jednu raketu kupiti sto tisuća koza…
Biti na strani razuma, onog razuma koji je pobijedio 1957. stvarajući EEZ (Europsku ekonomsku zajednicu) i koji nije ratovao na Olimpijadama 1948. ili 1952. (o kasnijim da ne i govorimo) ili na strani istočnih mentalnih i političkih despocija, znači resetirati svijest u duhu spoznaje da je od Daytona (kraj 1995.) ili Rambouilleta (1999.) prošlo više od četvrt stoljeća, te da je to ekvivalent početku europskih 70-ih godina prošlog stoljeća… Hej! U to su doba, koliko god ih Bata Živojinović i Boris Dvornik ganjali po bosanskim šumama (ili oni njih!), Nijemci bili najbrojniji turisti na tadašnjoj jugoslavenskoj jadranskoj obali…
Ili nam ipak ostaje nastaviti živjeti sa sviješću da u „totalitarizmu okrutnost i apsurd idu ruku pod ruku“… Tertium non datur!
