Piše: Željko Ivanković
Nakon još jedne hadezeovske krađe epskih razmjera, u danima kad se još jedan HDZ-ov ministar kriminalac vraća na posao na mjesto koje je, među ostalima, pokrao, a jedna druga ministrica danima kuša odgodu odlaska u zatvor za kriminal koji je priznala, najveća hrvatska stranka, koja voli pričati o svome osnivaču i kleti mu se na vjernost (s drugom Titom na čelu; mi ti se kunemo – nekad se govorilo) zaglibila je do grla u ustaštvu relativiziranjem jednih zločina, a napuhivanjem drugih i svjetskim patentnom o „dvostrukoj konotaciji“.
Dvostruku konotaciju predsjednik Stranke je već demonstrirao na tridesetak svojih ministara tako da iza svakoga od njih stoji i pričom o „presumpciji nevinosti“ do potpune šutnje i ne-odgovornosti nakon što im se krivnja dokaže, kad im se presudi.
A sad je, gle, išao sav pismeni svijet uvjeravati kako se jedan ustaški pozdrav može dvojako tumačiti, nakon što nekoć njegova predsjednica države (i slični njegovi priučeni povjesničari) nisu uspjeli dokazati da je ZDS stari hrvatski pozdrav! I tako je majstor jezika i metafora, majstor pravnih interpretacija i zataškivač kriminala u vlastitim redovima najednom postao i interpretator povijesti i jezika, epistemolog prvoga reda. I dok su pravnici (osim predsjednika koji je očito pravo studirao negdje drugdje) za zabranu, on i njegovi načelnici općina su protiv. Tako predsjednik i Stranka vode politiku protiv prava.
Zar je onda čudno što tako štiti i zakon ulice izrečen u izjavi „naša država – naša pravila“, ili šuti na grafite (koji jednu ženu nazivaju histeričnom?!), ne zabranjuje preuzimanje prava i pravde od strane ulice ili ljudi u fantomkama, smatrajući to benignim, sporadičnim, mikroispadima.
Što reći o ljudima iz vrha politike ili Crkve koji idu na poklonstvo jeftinovoj Thompsonovoj karizmi, osim gnušati se nad njima.
I to je za mene odavno apsolvirana stvar, ali sam si zadao zadatak malo pratiti jezik onih koji se predstavljaju (ili – jao nama – možda jesu) kao hrvatska politička elita, koja nam umjesto meritokracije nudi podilaženje niskim strastima birača i pastve. A ni tim se ne bih bavio, jer o njihovim znanjima i jeziku ne mislim ništa dobro i da nisu usvojili Zakon o hrvatskom jeziku (2024.).
Ne, neću o jeziku bosanskohercegovačkih hadezeovaca koji su tu notorni skorojevići što i danas muku muče sa svojim „dejstvima“, „prevazilaženjima“ i sličnima iz jugokumunističke ostavštine (koje se oni inače gnušaju), koje se tako mukotrpno rješavaju ili hine da se rješavaju i nikako je se riješiti, jer ako ništa izda ih jezik. Čak ponajviše možda one koji dolaze iz struktura prethodnoga sustava, a jezik niti su tad znali niti poslije doučili. Ne, govorit ću o onima iz današnjih vladajućih struktura (dakako, ne o onima kojima je jezik možda iskvario Remetinec ili Lepoglava) već onih koji se svakodnevno slikaju za TV, pa uživo demonstriraju praktičnu uporabu hrvatskoga jezika. Ne bi bio red govoriti o najmanje obrazovanim ministrima, jer nisu oni krivi što su dobri Hrvati, a nisu dobri govornici materinskog jezika… Ni o ministru vanjskih poslova koji ima ozbiljne probleme s hrvatskim jezikom. Neću reći materinskim, jer ne znam što mu je i koji mu je materinski jezik.
Oni su, nesretnici, te neznalice jezika, samo dio onih što su možda pojeftino (negdje po bosanskim vukojebinama) pokupovali diplome fakulteta na kojima se ne mora znati ni ono što si „diplomirao“, a kamoli jezik na kojemu si to nešto „diplomirao“. Tu je dovoljno znati malo zapucati iz kalašnjikova iznad slavonskih žita ili se uslikati nedjeljom u prvom redu u crkvi ili s rukom na novčaniku kad se pjeva himna i tako pokazati božanski nacionalni zanos. Kriv je onaj koji ih je htio pokazati „urbi et orbi“. Napiminjem, to su uvijek oni isti hadezeovski ideolozi jezika i povijesti koji ni za 30 godina slobodne Hrvatske nisu naučili razliku između antifašizma i komunističke i boljševičke diktature poratnih godina. Nisu naučili da bez, nedvosmisleno i bez dvostruke konotacije, antifašističkog pokreta, napose među Hrvatima, Hrvatska nikad ne bi vratila „matici zemlji“ Istru, Dalmaciju, otoke, Međimurje… I da je taj pokret bio važan upravo zbog bijedne izdaje Ante Pavelića i ustaša… (Trebamo li podsjećati na njemačke medije kad već naše optužujemo za histerizaciju u povodu vladinog ustaštva…?) Namjerno to miješaju s komunističkom, čak boljševičkom diktaturom prvih poratnih godina.
A kad već Zakonom branimo hrvatski jezik, naučimo da pojam „branitelj“ ne bi imao puni smisao bez antifašističke Hrvatske, jer oni su „samo“ branitelji one Hrvatske (Republike Hrvatske) koju su hrvatski antifašisti stvorili na ZAVNOH-u i AVNOJ-u, a za koju je, ponajprije dalmatinska mladost izginula ratujući na bosanskohercegovačkim rijekama, a četiri zasjedanja ZAVNOH-a politički je ovjerila. Dakle, oni su branili ono nekoć uspostavljeno. A ono nekoć su – granice današnje Hrvatske!
A sad se vratimo jeziku. Toj i takvoj pameti, tim i takvim znalcima svega i svečaga, jedva da mogu vjerovati išta drugo osim da su sposobni za „zamračenje novca“ iz proračunskih sredstava iz europskih fondova, iz međunarodnih kredita… U to nas uvjeravaju sve ovo vrijeme, od Tuđmanove privatizacije (u krugu 200 obitelji) do ministrice neki dan trijumfalno ušle u Remetinec, posljednjeg slučaja priznavanja pljačke.
Znam očekujete da ukažem na njihov jezik. OK. Evo vam primjera, ali molim vas istog ih trena zaboravite, da vam se ne uvuku pod kožu kao neka druga njihova alternativna znanja. Istina, ove su najmanje važne. Uvijek bile i tako će ostati. Ovo je tek moje zanovijetanje zbog njihova omiljenog domoljubnog zakona, u okviru kojega su svako malo, na veliku radost svojih obrazovanih birača, „nešto iskomunicirali“.
Predsjednik voli reći „u vezi toga“, „mi bi“, „o ničemu“, „po tom pitanju“, “po ničijoj“ dok njegov dopredsjednik ima problema sa zvukom/slovom „j“, pa je za njega u tom smislu sve tipa „vladauća koalicija“. Možda to slovo nije još dobacilo do Korčule?! A koliko ih tek govori nakaradnu, nehrvatsku konstrukciju „bez da“, a ministar „socijale“ i slični čak su „patentirali“ upotrebu „dakle“ i „naravno“ do sto puta dnevno, i tako nam sa svima ostalima „zagađuju“ lijepi naš hrvatski jezik, ne poštujući svoj zakon.
Ali, što je, molit ću vas lijepo Zakon o jeziku, ako ne poštujemo Ustav, ili zakone koji kriminaliziraju tolike krađe u hrvatskim cestama, vodama, šumama, željeznici, zdravstvu… E, dobro sam rekao – baš zanovijetam. A moram, jer sad kad su se dogovorili oni koji su dopustili eskalaciju ustaštva, da „treba spustiti loptu na zemlju“ (fina im politička metafora), a nisu spremni suočiti se s velikim bezakonjem, kao da gledam – najebat će zeko. Ili zeko jezika ili opet neki pisac. Zeko je onaj što, u vicu, bježi preko granice dok se u šumi tuku velike zvijeri…
Ne, ne mislite da je vaš grijeh s jezikom velik, niti sam ja taj koji vam njime prijetim, samo vas upozoravam da je on, ustreba li im, mjesto diferencijacije – Hrvat – ne-Hrvat (Jugoslaven, komunjara, soroševac i slično). Diferencijaciju vode, veliki domoljubi, oni što s HDZ-ovom značkom na reveru govore „prevazići“, „dejstvo“ i sl. i (uz nazive mostarskih ulica) ljube svaki svoj dom, kuću, stan, apartman, vilu, i na moru, i u Zagrebu, i na selu, i u inozemstvu. Podjednako i onaj na svom imenu, na ženinom, na očevom, bratovom, punčevom, zetovom… E, ako vam neki od njih kaže da nisi Hrvat, onda nisi i sljedeće što te čeka je grafit, prijetnja ili uskraćivanje novca za vašu intelektualnu djelatnost. Jer, takvi, ti veliki Hrvati, ne samo da znaju da vi to niste ni u najmanjoj mjeri nego znaju da vi niste ni pisac, ni redatelj, ni slikar, ni znanstvenik… (A oni su posjednici proračuna!) Tu, naprosto nema dvostruke konotacije! Tu je – našima sve, a drugima… Sve ostalo!
Još su najposlije i dobrohotni: „Pa, lijepo smo ih upozoravali“, kažu. Tako lijepo vučićevski!
