Piše: Ivana Marić
Uzalud domaći političari pričaju o njihovoj neupitnoj opredijeljenosti za nastavak puta Bosne i Hercegovine ka članstvu u Evropskoj uniji, kad svojim ponašanjem pokazuju da država s njima na čelu nije dovoljno samostalna i funkcionalna da bi je bilo ko primio u svoj klub. Ako bismo na trenutak po strani ostavili usredotočenost na nas i naše probleme i realno sagledali situaciju u kojoj se nalazimo, shvatili bismo da nikome nije interes da se udružuje s državom s tako puno problema. EU i sama već ima dovoljno svojih problema, što u borbi za pozicioniranje u geopolitičkom preslagivanju, što u borbi protiv rastućeg radikalizma i mržnje prema drugima i drugačijima.
Doduše, možda bismo mi tu mogli biti od koristi političarima iz EU jer smo u ovih 30 godina nakon okončanja rata usavršili održavanje međunacionalne mržnje, bez izbijanja sukoba, kao i korupciju i zloupotrebu položaja, bez pobune naroda protiv vlasti. Isto tako, možemo Zapadu vratiti sva ona znanja i vještine o borbi protiv korupcije, demokratiji, pravnoj državi, ljudskim pravima i toleranciji, kojima nas nekoliko decenija podučavaju, jer je očito da je njima to sada potrebnije nego nama.
Nisu teški problemi, već pregovarači
Nakon rata je bilo dosta organizacija koje su finansirale izgradnju i rekonstrukciju kuća i zgrada. To je u određenoj mjeri dovelo do toga da su i oni koji su imali novac sjedili i uporno čekali da im drugi obnove i izgrade domove. Slična je situacija s domaćim političarima. Predugo su stranci rješavali sve veće probleme, tako da bh. političari i ne pokušavaju ozbiljno da nađu rješenje, već sjede i čekaju da stranci to urade. Zašto bi se izlagali neugodnim situacijama u kojima bi se svom biračkom tijelu morali pravdati zašto su nekome nešto dali ili zašto su izdali, jer su to kod nas sinonimi za kompromis. Ovako je dovoljno da se pretvaraju kao da žele riješiti problem, ali im to nikako ne uspijeva, pa se zato mora uključiti međunarodna zajednica da taj problem riješi. Pri tome se domaći akteri najčešće dogovore oko većine stvari, ali da bi izbjegli odgovornost, konačnu odluku prepuste visokom predstavniku.
Međutim, svemu što je lijepo dođe kraj pa tako i izbjegavanju odgovornosti domaćih političara. Ako to do sada nije bilo jasno, zadnji sastanak predsjednika političkih stranaka s ambasadorima, prevođenim visokim predstavnikom je to nedvosmisleno pokazao. Iste poruke su upućene bh. političarima i sa nedavnog dešavanja u Daytonu, od strane svih onih koji su do sada uskakali da nas spašavaju od blokada, bezvlašća, kao i od nedonošenja i nepoštivanja zakona.
Situacija na globalnoj političkoj sceni je postala previše komplicirana i neizvjesna da bi se svjetske sile nastavile baviti rješavanjem uvijek istih problema u Bosni i Hercegovini. Sigurno bi i političarima u EU bilo drago da imaju nekog svog visokog predstavnika koji bi rješavao njihove brojne probleme, od migracije, do Orbanovih blokada. Ali nemaju, pa moraju sjesti za stol, razgovarati, pregovarati i na kraju donijeti odluku koja se zasniva na kompromisu i koju će morati objasniti javnosti.
U se i u svoje kljuse
Na prvi pogled to može izgledati kao loša vijest, ali je to dobro za nas jer će političari sada morati raditi posao za koji ih vrlo dobro plaćamo, a koji su do sada u velikoj mjeri delegirali strancima. Dosta je više poziva stranaca u pomoć, ne zato što ne znaju riješiti problem, već zato što imaju taj luksuz da ga ne moraju riješiti jer je uvijek bio neko iznad njih ko će to riješiti. Ako se to ne desi uvijek im ostaju blokade funkcioniranja vlasti i to po nekoliko mjeseci ili godina, za koje također ne žele naći rješenje jer znaju da im građani to neće zamjeriti na narednim izborima. Red je da i naši političari nauče da pregovaraju, da se na vrh istaknu oni koji su najbolji u prevladavanju razlika i postizanju dogovora, a ne oni koji su briljirali u zaoštravanju odnosa i koji su se hvalili blokadama.
Jedini način da idemo naprijed je da političari rade na pitanjima oko kojih se mogu složiti, a da pokušaju približiti stavove oko onih oko kojih trenutno nema suglasja. Građani moraju naučiti da dogovor s predstavnicima drugih naroda nije izdaja, već kompromis. Kada nema kompromisa onda smo svi na gubitku, što smo vidjeli kako izgleda u zadnjih 30 godina, koje su obilježile blokade i tenzije.
U svemu tome je dobro što su se nacionalni lideri fokusirali na državni nivo, dok vlast dobro funkcionira u većini lokalnih zajednica i kantona, a vlast u Federaciji ulazi u treću godinu bez blokada i podizanja nacionalnih tenzija, što je ranije bila ustaljena praksa. Tako da, ukoliko ne biste pratili vijesti, ne biste ni znali da postoji nerješiva kriza na državnom nivou, ne biste znali da su vas vaši izdali, a da vas drugi žele prevariti, preglasati, majorizirati ili vas napasti. Odmorite malo od pomnog praćenja vijesti i fokusirajte se na promjene koje osjetite u svom životu i svom kućnom budžetu.
