Piše: Ivana Marić
Političke zavrzlame najbolje opisuje vic u kojem sin, nakon završenog pravnog fakulteta, počinje raditi s ocem u advokatskoj kancelariji. Nakon mjesec dana sin, sav ponosan i samozadovoljan, ulazi u očevu kancelariju da se pohvali kako je završio slučaj koji je njegov otac vodio deset godina. Na to mu otac odgovori „taj slučaj je tebe odškolovao“.
E tako nekako izgleda većina „nerješivih“ problema na bh. političkoj sceni. Vodeći bh. političari se decenijama kao trude da riješe te probleme, ali ne uspijevaju. A u suštini, jedino što oni rade je razvlačenje jer ih upravo ti problemi sve godine održavaju na vrhu političke piramide. Imaju oni par glavnih „nerješivih“ problema koje uspješno vode skoro trideset godina i po nekoliko pomoćnih, koji se malo brže istroše.
Izborni zakon BiH
Većina građana je sigurno zaboravila da su stranke s hrvatskim predznakom, predvođene HDZ 1990 na Općim izborima 2006. godine osvojile više glasova i mandata od HDZ-a BiH. Srećom po HDZ BiH, Željko Komšić se na tim izborima kandidovao za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i pobijedio. Čović je u tome vidio priliku da se vrati na čelo hvratskog naroda i to vrlo uspješno, postepeno gušeći opoziciju na priči navidne majorizacije Hrvata i „drugi biraju naše predstavnike“. U tom pozivu na neophodnost homogenizacije hrvatskog biračkog tijela, opozicija nije imala šansu. Slučaj Komšić je Čoviću omogućio sigurne izborne pobjede narednih 20 i više godina. Na Općim izborima 2022. godine u Predstavnički dom PS BiH su iz stranaka s hrvatskim predznakom izabrani samo kandidati HDZ-a BiH, dok druge stranke nisu uspjele dobiti nijedno zastupničko mjesto.
Trebalo bi da je do sada svima jasno da je Izborni zakon HDZ-ov ‘zlatna koka’ i da je cilj što duže razvlačiti to pitanja bez istinske želje da se to pitanje ikad riješi. Problem bi se lakše i brže riješio da ta tema ujedno nije isto toliko korisna i Željku Komšiću, ali i njegovim mecenama iz SDA. Komšić svoje izborne pobjede ne ostvaruje na osnovu rezultata, jer ih nema, već na širenju mržnje i nepovjerenja između Bošnjaka i Hrvata. Izbore dobija na neutemeljenom zastrašivanuu građana govoreći im da moraju glasati za njega tvrdeći da će Čović i Dodik rasturiti BiH ako uđu u Predsjedništvu. Zna on dobro da je to nemoguće i da Predsjedništvo nema nadležnost za to, ali zna i da građani to ne znaju.
Mnogi su vjerojatno i povjerovali u priču da se problem izbora članova Predsjedništva BiH ne može riješiti na sveopće zadovoljstvo, međutim taj problem bi se mogao jednostavno riješiti, kada bi za to bilo interesa. Obzirom na oskudne nadležnosti Predsjedništva BiH u odnosu na Parlamentarnu skupštinu BiH i Vijeće ministara BiH, izbor članova ove institucije bi se mogao vršiti indirektno u bh. parlamentu i to iz reda zastupnika direktno izabranih s teritorija cijele BiH, što bi ojačalo njihov legitimitet. Međutim, najveće, najglasnije i najbruralnije bitke su se vodile upravo u izbornim kampanjama za tri člana Predsjedništva, što je davalo dodatnu snagu strankama iz kojih dolaze ti kandidati. Zbog toga je razumljivo da vodeće nacionalne stranke ne žele da se odreknu sigurnih glasova.
Paljenje i gašenje požara
Dodik ima spisak tema koje izvlači kada treba prikriti umiješanost u afere, rasipanje novca građana ili kada osjeti da mu popularnost opada, a zna nekada pokrenuti tornado da bi pomogao Vučiću koji po potrebi uzvrati uslugu. Najdugovječnija i najisplativija je bajka o odcjepljenju RS. Kažem bajka, zbog toga što bi samostalnost RS najviše naškodilo Dodiku jer bi izgubio dežurne krivce i neprijatelje, koji mu sve ove godine omogućavaju da ostane na vlasti usprkos katastrofalnom finansijskom, socijalnom i političkom položaju u koji je doveo Republiku Srpsku. Da ne bi stalno obrtao istu temu, povremeno ubaci teme koje se tiču ‘srbovanja’ i navodne zaštite građana od nepostojećih napada.
Dodiku je svojstveno i balansiranje na žici, vodeći računa da isprovocira Bošnjake, da se Srbima predstavi kao hrabar borac za njihova prava, a pri tome vrlo oprezno prateći da ne pređe zabranju liniju. Od bezazlenog poziva na saslušanje je napravio akciju na razini udara na ustavni poredak, za koju je od početka znao da se može lako izvući. U periodu iza nas Dodik je stvorio dojam nedodirljivosti i amnestije od krivične odgovrnosti. Namjerno je izabrao relativno bezazlen povod, poput saslušanja, pa se zato mogao ovako lako riješiti potjernice i naloga za pritvor. Saslušanjem datim u Sudu BiH, za koje je tvrdio da ga ne poštuje i čak izvojevao odluku NSRS o tome, prestala je potreba za njegovim privođenjem. Nije to zato što mu je neko učinio uslugu ili mu dao neko posebno pravo, već zato što pravo tako funkcionira i isto bi se uradilo i da je bilo koji drugi građanin isto uradio.
Znao je Dodik vrlo dobro da će brojni Srbi i Bošnjaci nasjesti na njegovu manipulaciju i povjerovati da je on iznad zakona, da može raditi šta hoće i da mu niko ništa ne može. Zbog toga je važno s pozornošću pratiti šta Dodik radi, a manje slušati šta priča jer je između toga ogroman jaz. Dodik inicira i donosi protuustavne zakone, ali ih ne implementira jer zna da bi time ušao u zonu iz koje se ne bi mogao izvući.
Privid pobjede
Oslobađanje Dodika od odgovornosti za predstavu, kojom je mjesecima zabavljao, a još više plašio građane, može izgledati kao njegova pobjeda, ali je to veliki poraz jer je očekivao mnogo više od toga. Očekivao je podršku američke administracije, a dobio je podršku samo od onih koji tu podršku naplaćuju, dok mu je zvanična administracija poslala poruku da ostaje pod sankcijama. Očekivao je podršku EU država, a dobio je samo podršku autokrate, poput njega. Nije bilo spasitelja iz EU koji bi ga vratili za stol sa Trojkom. Očekivao je i veću podršku Čovića, koji ga je mogao vratiti u vlast zamjenjujući Trojku sa SDA, ali to nije dobio. Svjestan je Dodik da je izgubio i ne može ga utješiti ni zadovoljiti to što je javnost uvjerio da je pobjednik.
