Piše: dr. sc. Božo Skoko
“U svijetu tradicionalne politike radilo se o tome čija će vojska ili ekonomija pobijediti. U današnjem se informacijskom dobu u politici radi i o tome čija će „priča“ pobijediti. Nacionalne su priče zaista jedna vrsta valute. Vlade se natječu jedna s drugom i s drugim organizacijama kako bi poboljšale svoju vjerodostojnost i oslabile onu svojih suparnika.“ Ovu tvrdnju je prije petnaestak godina napisao Joseph Nye, profesor emeritus prestižnog sveučilišta Harvard i bivši pomoćnik američkog ministra obrane za međunarodnu sigurnost. Smatra ga se utemeljiteljem suvremenih međunarodnih odnosa, a njegov termin „meke moći“, koji je lansirao početkom devedesetih godina, savršeno je poznat koncept studentima političkih znanosti, a i svima koji su se bavili fenomenom američkog utjecaja u svijetu. Naime, poznato je kako države kao akteri međunarodnih odnosa na globalnoj političkoj sceni, svoje ciljeve mogu postići na tri načina: prisilom i prijetnjom, plaćanjem i uvjeravanjem. Dok prva dva načina opisuju tradicionalne odrednice temeljene na tvrdoj moći, odnosno ekonomskoj snazi, političkom utjecaju i vojnoj sili, kao protuteža se javlja moć kojom se ciljevi postižu na jedan posve drugačiji način – stjecanjem naklonosti, sposobnošću uvjeravanja i privlačenja. Tu novu protutežu tradicionalnom shvaćanju moći Nye je nazvao konceptom meke moći.
Svima je postalo jasno kako igranje isključivo na tvrdu moć ima svoje granice. Naime, u kapitalističkom sustavu tvrda moć dolazi iz ekonomske, političke ili vojne snage i vrlo se često temelji na BDP-u, koji se nalazi u srcu tog koncepta, a u informacijskom društvu koje je stasalo krajem prošloga stoljeća, državni ciljevi mogu se postići i na suptilniji način kroz kulturni, intelektualni ili duhovni utjecaj. Upravo je to pošlo za rukom, na najbolji mogući način još u 20. stoljeću Sjedinjenim Američkim Državama. One države koje nisu osvojili vojno ili ekonomski, poharali su svojom popularnom kulturom, pa su preko filmova, glazbe, načina života, proizvodnih brendova i popularne kulture stvorili poklonike i obožavatelje od Ognjene zemlje do Hong Konga. A oni su zatim postajali kupci američkih proizvoda, posjetitelji američkih gradova i promotori američkih ideja i politika… Nye je među prvima postao svjestan kako je to moćno oružje utjecaja Amerike u svijetu i za razliku od Kissingera koji je više volio tvrdu moć, zalagao se za širenje američke dominacije u svijetu ulaganjem – u kulturu, promociju vrijednosti, načina života i demokracije…
U kreiranje meke moći država i njihove prepoznatljivosti u svijetu, pored američkih institucija poput USAID-a i promotivne agencije USIA, desetljećima je bila uključena i cijela hollywoodska industrija, a važno mjesto je igrao i njihov način života, u kojem se zrcale vrijednosti, tradicije, svjetonazori, kultura i druge sastavnice njihova nacionalnog identiteta. Naime, meka moć se gradi ekonomskom pomoći, savezništvima i suradnjom, ali i širenjem vlastite kulture i vrijednosti… Spomenuti Joseph Nye posebno je isticao tri izvora meke moći – kulturu države, političke vrijednosti te vanjsku politiku. Amerika je posljednjih desetljeća na sva tri područja ostavila snažan pečat. No, zadnjih godina ih je prilično poljuljala i ugrozila. Sve je počelo još prije Trumpa, zapravo u vrijeme Georga Busha mlađeg kad je agresivnom i osvetničkom politikom po arapskom svijetu dobio protiv sebe i mnoge dojučerašnje saveznike. No, to je bio tek početak. Tijekom Trumpova drugog mandata to je došlo do punog izražaja. Amerika više ne ulijeva povjerenje već strah. Na nju se dojučerašnji prijatelji više ne mogu osloniti. A njezina politika je postala nepredvidiva. Europa se osjetila ostavljenom, izmanipuliranom i usamljenom u ovim vremenima velikih izazova i promjena.
Iako je biznismen, Trump je zanemario činjenicu kako je ugled postao najdragocjenija imovina suvremenih država, a njihova meka moć, odnosno snaga karizme i utjecaja u globalnoj javnosti, ključni adut u 21. stoljeću. Uzdanje isključivo u silu može donijeti kratkoročne učinke, ali i dugoročnu omraženost i puno neprijatelja. Lako je urušiti odnose s drugima i poljuljati povjerenje građeno desetljećima, a teško ga je izgraditi. Imidž se dugo gradi, a lako urušava. No, bez dobrog imidža teško išta možete postići u međunarodnim odnosima… Uostalom to smo vidjeli na primjeru Rusije, koja je ulažući u meku moć bila jedna vrijeme čak i šarmantna, posebno u vrijeme domaćinstva Svjetskog nogometnog prvenstva. Oslanjajući se na silu tada stečeni kapital nepovratno su urušili. Trumpova administracija očito nije baš čitala knjige profesora Nyea, ili ih je čitala i podcijenila.
