Bio u mom selu jedan čovjek koji je išao na nadnice i tako obezbjeđivao sebi nešto malo prihoda sa strane, a preživljavao je od penzije koju je Bog zna kako izganjao na osnovu onih nešto malo godinica staža u jednoj tuzlanskoj fabrici. Tu krnjavu penziju je nazivao crkavica, a sebe ministrom financija, jer uspijeva poklopiti većinu rashoda tom crkavicom. Negdje je dogrebio nekakav rječnik osnovnih pojmova iz ekonomije, pa je te pojmove učio sa razumijevanjem naveče između maratona dnevnika i polaska na počinak. Od njega sam saznala najstarije lihvarsko pravilo – da je kamata uvijek slađa od glavnice, da je termin rashod daleko širi od termina trošak, da trošak može biti jako dobra investicija ako smo financijski namazani i da je ljudskom obrazu danas porasla marginalna vrijednost za preko sto posto. Ljudi nisu bili oduševljeni kada ga moraju zvati na nadnicu, a zvali su ga samo u slučajevima kada nikoga drugog nisu uspjeli saletiti. Daleko od toga da on nije čestito radio, samo je bio toliko spor da su ljudi bili prinuđeni da s njim sve poslove naređuju isključivo đuture. Znao je on veoma dobro da ga ljudi izbjegavaju zvati, ali se nije mnogo nervirao oko toga, jer je čitao knjige koje su predviđale da će u budućnosti doći do manjka radne snage što je njemu kao radnoj snazi povećavalo stvarnu vrijednost na osnovu koje je on sebi stvarao sliku o sebi. Mi djeca smo se stalno pitali zašto on onako pametan radi po dnevnicama i nekako smo vjerovali da je baš taj čovjek živi primjer fraze “život nije fer”. I stvarno se realizovaše ona predviđanja iz knjiga nad kojima je ostavljao vid, pa mu ljudi još počeše i tepati kada ga zovu na nadnicu, a prestade im smetati i to što oduži posao, jer su im djeca otišla na zapad i falilo je da s kim prekolute koju priko jezika. Kako poraste potražnja, korigova se i cijena, pa vazda nama zanimljivi čiko doživi progres i iz progresa niknu prosperitet koji mu poveća optimizam i želju za radom. On je sve to nazivao ličnim ekonomskim bumom. Jedne sam prilike dječije iskreno pitala tog čiku neke stvari koje su me nenormalno zanimale.
– Mala, ne vjeruj svemu što se priča po selu. Izmišljotine su vazda bile na cijeni, zato dokoličari posežu za njima, jer je to jedino što je na cijeni, a sto oni sebi mogu priuštiti. Mogu ja, bona, i brže, puno brže, al’ o’ šta mi je?! Ja odem na nadnicu da zaradim, a ne da se umorim.
