Krajem maja te godine najavi razredna Vesna da se ide u Sarajevo na jednodnevni izlet. Prva stvar na kojoj smo insistirali je da se taj čin idenja na jedno tako bitno mjesto ne zove imenom izlet nego ekskurzija, pa smo nakon toga zahtijevali da nam se objasni šta znači jednodnevno i uključuje li to spavanje u Sarajevu pošto nam je cijena nekako preniska… Objasni ona nama sve vrteći glavom što dvanaestogodišnjaci postavljaju ovakva pitanja, ali dobro sad, svoje ćemo nepromišljenosti svakako prilijepiti euforiji koja nastane kada neko kaže da se negdje ide, jer se tad i nije nešto Bog zna išlo pogotovo ako si dijete, tu si gdje si, sit si i ne puše ti, taman, imaš drugare za igru, šta bi ti još, a ako se požališ bude ti ovako:”Šta je, ja ni to nisam im’o! Kako te nije stid, sve smo ti dali?!” To “sve” nas je toliko žigalo da smo se skoro pa osipali od te riječi.
Zaputimo se mi u Sarajevo i sve nam do mora ravno. Putovali smo sa “a” odjeljenjem naše generacije. U autobusu se horski pjevalo, pilo i jelo. Pale su i prve Amorove strelice negdje između Kladnja i Olova, pa se eto do glavnog grada pojedini i zaljubiše, a ja kujem planove gdje kupiti kasetu pjevača Nine Pršeša koji je sa pjesmom “Hano” nastupao na Euroviziji, jer sam se konačno dokopala parica, pa valjalo je to što prije ne potrošiti nego investirati kao da, oslobodi Bože, žuljaju po džepovima.
Vrelo Bosne bilo je naše odredište na kraju dana i tamo sam pazarila željenu kasetu. Sa Renatom, Anelom i Musijom sjedila sam na travici, a do nas su bili neki momak i cura. Kako smo shvatile iz njihove priče, djevojka je tek završila srednju školu i da joj je na fakultet, a on bi se ženio. Naišla je razredna i opomenula nas zbog sjedenja na zemlji i ostavljanja bubrega u Sarajevu, a onaj joj je zamalo mladoženja zatražio jednu cigaru, pa čim izvadi kutiju iz torbe i pruži je otvorenu prema njemu on ipak izvadi dvije cigare da ima i za poslije. Razredna je otišla svojim putem, a nas smo četiri opet zasjele na travu i nastavile slušati.
– Šta ćeš godine proćerivat’ kroz fakultet? Udaj se, ionako nećeš ti radit’, ja ću ti sve pružit, sve ćeš imat, sve!
Naišao je nastavnik Muhamed pa nas i on opomenu zbog sjedenja na travi, a onaj što bi sve pružao budućoj ženi zatraži i od njega jednu cigaru, pa opet uze dvije da kao ima i za kasnije. Mi smo i nastavnika stojeći ispratile i opet zasjele da vidimo šta će onaj sve slagati, ali umjesto nove laži on zapjeva:”Hano, hajde de, zar ti oči ne vide, zar ti duša ne sluša kad kažem da volim te?” Laži smo istrpile, kreštanje nećemo. Ustale smo i otišle na drugo mjesto obećavajući jedna drugoj da ćemo kad odrastemo jednog dana ovdje skupa doći i to autom, a cijelo će nam vrijeme pjevati sa radija Nino Pršeš. Doduše, zaklele smo se da nijednom muškarcu nećemo vjerovati kada kaže da će nam sve dati bez obzira na to imao on za cigare ili ne, jer pobogu ni mi još uvijek ne znamo šta je sve sadržano u riječi “sve” i šta od toga svega želimo za sebe, a da eto on zna.
Kasnije se kroz život uzimalo sve, davalo sve i ostavljalo ako fali ono sve. Nine se kao i njegove Hane slabo ko i sjeća, a ni nas četiri više nismo u kontaktu. Ponekad se eto tako sjede na travicu i sjećanja samo što ne zatraže jednu cigaru uz koju bi ti dala sve što si skoro pa zaboravio dok si godine proćerivao kroz život…
