Nama djeci podmajevičkog kraja falilo je mnogo toga što se materijalnih stvari tiče, ali smo bili pravi mali majstori za pronalazak sitnih radosti i uživanja u njima. Avgust je bio mjesec koji smo uvijek jedva čekali. Sok prezrelih lubenica nam je tako dragocjeno znao uflekati svakodnevnicu koju smo rado provodili u crnoj bačvi od pet stotina litara vode nasute za zaljevanje cvijeća i povrća. Sa grana smo brali zrele kruške, jabuke i šljive koje nismo prali neko tek onako malo brisali o rub majice i to kada se sjetimo da to uradimo. Pomagali smo odraslima u vrtu diveći se šarenim blagodatima u kojima, kako rekoše, ima toliko vitamina da bi se njihovim redovnim konzumiranjem i stota mogla doživjeti ako samo bude malo sreće. Jedva smo čekali sredinu mjeseca kada pada Gospojino i odlazak u susjedno mjesto Breške gdje se nakon vjerskog obreda jela od kuće ponesena užina, pa su nas nakon toga (ako budemo dobri) vodili na sladoled iz aparata i oblak šećerne vune kako bismo imali dovoljno ugljikohidrata da se pješke vratimo kući bez kuknjave da nas bole noge. Osim toga okitimo se i kojim komadom bižuterije kupljene na štandu “sve za marku” ispred crkve i to blago čuvamo dvije naredne sedmice kao oči u glavi da nam eto uljepša prve dane škole bez da pocrni i izgubi zlaćeni sjaj.
Nakon Gospojina ljudi počnu govoriti da je taj svetac jesenji, a i noći postaju znatno hladnije potvrđujući navode dok se mi spremamo za kupovinu školskog pribora i teške odluke – kako izabrati sveske, jer sve one imaju prelijepe ilustracije na koricama. Kraj avgusta miriše na prašinu koja ostaje iza ljeta u odlasku i mi počnemo pored hrpe školskog pribora ponovo snivati šta želimo postati u životu i ne shvatajući da će nam proces tog postajanja polako, ali sigurno svake godine odvaditi po malo radovanja sitnicama u životu i da ćemo kada odrastemo baš ta radovanja morati tražiti na svim raspoloživim štandovima sjećanja na one dane kada smo bili samo djeca podmajevičkog kraja koja su adekvatno znala avgustovati avguste bez neke naročite želje da doživimo stotu.
