Babi i djedu je često dolazio jedan djedov adeša koji je od djeda mlađi nekih dvadesetak godina. Taj je adeša bio jako osjetljiv čovjek i njegova je punica govorila da je osjetljiv kao toalet papir. Nije on bio loš, daleko od toga, ali si s njim morao, kako baba reče, probjerati riječi kao da ti od njih imanje glave međ’ ramenima zavisi.
– Juče me zove na telefon Anto Ive Oraškinog i zamislite samo – zbori adeša i ispija ljutinu – naredi mi k’o dijetu da smanjim televizor, jer k’o biva ne čuje me od televizije, a sna’u je čuo kad je dijetu i to na drugom spratu, rekla da je isti djed nakon što ju je dijete mršnilo anam đe insan biva devet il’ sedam mjeseci prije dana rođenja. Meni iz petnije žila neka muka krenu kad mi pomenu smanjivanje, pa me stegnu u grlu i tačno bi mu svašta rek’o samo da nije stariji od mene u duplo. Jedva sam nakuburio parica da televiziju kupim i ćaća da mi iz groba ustane ne bi mu je smanjio.
Djed ga je pažljivo slušao i jedino što je prozborio nakon svake njegove žalopoljke ovog tipa bilo je:”Nemam riječi, kakvo smjelo ponašanje.”
Pričalo se po selu da je jednom došla neka tetka njegove žene i rekla:”Zete, zatvaraj prozor, svira mi po krstima.” On je se naljutio na tu naredbu i izašao napolje kao da ga đavli nosaju, pa je opet zborio djedu da mu je najgore kad mu neko u njegovoj na kredit napravljenoj kućici sa svega dvije sobe naređuje.
– Gršane moj, pa zar mi ne mogu lijepo reć:”Molim te, da l’ bi mog’o zatvorit’ prozor?” Jok! To meni našlo naređivat’, ej meni?! Neće meni niko govorit’ šta ću radit’ u svojoj vlastitoj kući! Niko!
Kad je adešinu kuću posjetila roda, mnogi dođoše na babine, a za poslugu naroda je bila zadužena punica.
– Zete, daj krpu! – viknu punica pokušavajući izvaditi pitu iz pecare koja samo što nije ufatila crnine!
Krpu je dodao neko drugi, a zet se zacrvenio i izašao iz kuće, pa prvog prolaznika pitao:”Jesi l’ ti iđe vidio, očiju ti tvoji, da se insanu u njegovoj kući naređuje k’o kerčetu?”
I to je ispričao mom djedu, a ja sam sve pomno slušala svojim četverogodišnjim ušima. Onda je došao Petrovdan i mene su poveli Petru električaru na imendan. Pošto je padala kiša i puhao neki jak vjetar imendan se ipak slavio u kući iako je dan svetog Petra na ljeto. Ja sam skalala po njihovoj kući, pravila kolut naprijed, ometala razgovor odraslih koliko god sam mogla na šta je Petar glasno rekao:”Prestani skakat’ i smiri se više!” Pogledala sam ga značajno u oči i rekla:”Nemam riječi, Petre, kakvo smjelo ponašanje! Ne ”š ti meni govorit’ šta ću ja radit’ u tvojoj rođenoj kući!
Dok su se gosti usaglašavali da su za svako negativno ponašanje djeteta odgovorni isključivo roditelji koji ga nisu dovoljno vaspitali, ja sam čekala da se prebace na drugu temu i da razaberem od njihovih riječi šta mi godi. Eh, nisu oni ni bili svjesni da djecu na neki način odgaja svaka osoba u čijem se prisustvu dijete nađe i da jadni roditelji veoma često pojma nemaju kako da taj usputni odgoj iskorijene iz djetetovog ponašanja.
