Ivona Grgić, književnica iz Tuzle dobitnica je međunarodne književne nagrade „Marko Martinović –u carstvu riječi“ na Petim danima Marka Martinovića-Cara 2021, književnika koji je živio i stvarao u Vitezu. Osim Ivone nagrade su dobili i Esma Bandić-Softić iz Travnika za priču „Uz ponizni šapat mog srca“ te Dušan Mijajlović iz Niša za priču „Vuk u koži kunića“.
Dodjelu ove književne nagrade organizira HKD Napredak u Vitezu koje ovu manifestaciju drži među najvažnijim u svom kalendaru, i koja je izdašno potpomogla održavanje iste
Nagrade je uručila gospođa Helena Witkin, kćerka pokojnog Marka Martinovića-Cara.
U glazbenom dijelu svoj obol dali su članovi Napretkovog „Riter etno“ orkestra, a stihove Marka Martinovića-Cara čitali su učenici Srednje škole „Vitez“ u Vitezu.
Ivona je odmah po povratku iz Tuzle imala svoje nove dogodovštine s komšijom S. pa je osim dojmova iz Viteza ispričala što je dočekalo po povratku kući. Ipak, ova mlada književnica ne krije zadovoljstvo što je još jedna nagrada koju smatra velikim priznanjem u njenim rukama. Stoga je sa svima odlučila podijeliti svoju nagrađenu priču „Jednokratna pomoć“ koju vam i mi prenosimo.
Jednokratna pomoć
Zavaljen u kancelarijsku stolicu ljuljao se viši referent pošte Ibro Alić. Mesnatim je prstima listao auto-magazin i iz širokih nosnica čujno ispuštao na usta udahnuti vazduh. Klimatizirana se prostorija pošte, staklom raspolovljena na dva dijela, činila kao sasvim ugodan radni ambijent sve dok mu nije javljeno da je poštar, suhonjavi čikica pred penzijom, opet uzeo bolovanje. Znao je Ibro veoma dobro da poštaru bolovanje nije potrebno jer ga zdravlje od kako se rodio služi i više nego dobro i da ambulantu iznutra nikad nije ni vidio.
-Opet njivski radovi, pa ja moram obavljat’ i svoj i njegov pos’o, a još nam i poštanski caddy na popravci. Dobro je što je dvadeseti u mjesecu, pa i nema nekog naročitog posla u seoskoj pošti. Lako je uzimat’ bolovanje tik do penzije, svi ti žmire na jedno oko dok drugim gledaju kako da ti što prije vide leđa! – šaputao je u njedra posmatrajući kroz šaltersko staklo muhu u onoj polovici prostorije koja je rezervisana za stranke. A onda bi pogled opet spuštao na magazin i očima gutao tekstove o metalnim ljubimcima – jedinoj stvari koja ga istinski zanima u životu. Lipa ispred pošte je svojim krošnjama pravila hladovinu za njegov automobil VW golf 4 1.9 TDI čija je unutrašnjost, prema kazivanju poštara Brkajlije, bila čistija od majčinske suze. Svaki je dan Ibro po povratku s posla iznosio iz kuće neka mirisna sredstva – čep sredstva u deset litara vode i u to umakao krpu od jelenske kože koju dobro ocijedi prije temeljitog prelaženja jelenjačom po instrument tabli. Onda je fatao plavo sredstvo i prskao prozore, trljao ih nekom specijalnom krpom koju je platio čitavih trideset maraka i, kao da to nije dovoljno, dodatno ih glancao nemasnim, novinskim papirom. Bolje da sebe malo uredi, pa da privede kaku polovnjaču! – zborile su komšije, ali se niko nikad nije usudio makar i natuknuti vazda smrknutom Ibri ovu priču o ženidbi. Njegov ga je kavgadžijski izgled i neobična veličina tijela uvijek spašavala od nevolja jer se niko normalan nije usudio čak ni da ga ružno pogleda, a kamoli šta drugo. Doduše, kasno je propričao i to je tištilo njegovu majku koja je alternativu potražila u ciganskoj torbi po preporuci neke Sadete, žene čija su djeca propričala tek kad im je ciganka iz svoje torbe, svojom rukom dala bombone. Iako je propričao, nikad nije imao mnogo toga za reći pa je narod vikao:“Ko ćuti, taj muti.“ Taj je isti narod Ibru vidio nasmijanog samo jednom i to u decembru mjesecu devedeset i prve godine kada su neke Švabe prolazile kroz selo vozilom VW T1 samba. Kažu da je osmijeh na licu držao dobru minutu i kusur sekundi dok nisu zamakli i da je nakon toga neko rekao:“Ovo neće izić’ na dobro. Svi ćemo mi Ibrin smijeh otplakat’.“ Tako i bi. Zarati se za nekoliko mjeseci.
Škripanje vrata otkrpači Ibrin pogled sa onog masnopapirnog magazina. Kurir ga ovlaš pozdravi i uruči poštu koja se treba razdijeliti. Čim kurir napusti prostoriju, Ibraga, kako su ga komšije u potaji zvale, letimično pregleda adrese i ufati se za glavu kad dođe do posljednje. Ne handrio ja svog golfa! Čekaću petak pa il’ će se poštar vratit’ il’ caddy! – pomisli i stavi spornu kovertu u ladicu.
***
Ispred mjesne trgovine se sretoše Milorad Jurić i poštar.
– Poštare brate, ima l’ šta za me?
– Ne znam, Milo. Ja sam na bolovnju. A šta čekaš ako smijem znat’?
– E države, zdravi boluju bolovanje kupeć’ sijeno – šaljivo odgovori Milorad – a ja ovde k’o pašče čekam rješenje o jednokratnoj pomoći.
– Rođeni – uzviknu neko – prikuči se vam u ‘ladovinu. Izokrenite čovjeku gajbu. – naredi dvojici koji su sjedili i pili s njim.
– Ko? Je l’ ja? – upita Milorad.
– Ti, ti! Odi vam sjedi s nama da te nasavjetujem k’o brata rođenog. ‘Oš pivu?
– Fala.
– Jesi zvao centar za socijalnu skrb?
– Nisam.
– A pred’o si za jednokratnu?
– Pred’o ima i tri mjeseca.
– Pa, čovječe božiji, s lopovima moraš bit’ još veći lopov. Moraš im se naselit’ na telefonsku žicu i zvat’ svaki dan. Sad ću ja tebi dat’ broj, ti se lijepo uputi kući i zovi više puta dnevno. Rješenje će ti poslat’ samo da ne slušaju tvoje kukumakanje, pazi šta ti kažem. Uporne sreća prati. Meni što sam vaki rješenje poslali za manje od mjesec.
– Veliš?
– Velim, dabogda gorio k’o ova cigara ako te lažem.
– Al’ ja ni krede na telefonu nemam.
– Kol’ko imaš para?
– Pet marki. Kont’o kupit’ dvije dvolitrenjače pive i jednu limenku…
-Kupi jednu dvolitrenjaču, limenku i dvije marke krede. Uloži u dugoročnosti. Kad u džep metneš dvije stoje, nadoknadi sebi to što ćeš sad utrošit’ i nemoj zaboravit’ da braletu kupiš jednu pivu, ipak sam te nasjetov’o. I idi od trgovca traži papira da ti zapišem broj centra.
– ‘Oću, evo odma’.
Napi se Milorad sa savjetodavnim tijelom i tako se omamljen odgega kući koja je na kraju sela praveći blage osmice. Krivudavi put, krpljen više puta pred izbore, mjestimično je podsjećao na slatkiš toblerone, pa se čak i iskusni vozači preznoje dok pokušavaju izbjeći grbu koja se oformila po sredini ceste. Zastajao je Milorad u svakom hladu i častio grlo gutljajem pive. Pričalo se da pivu voli više neg’ mater rođenu i ta ga je ljubav dovela do ovdje gdje jeste. Samo je jednom, kako vele, poseg’o za jelom prije nego za pivom i to se desilo devedeset i prve u oktobru mjesecu na nadnici kada je više od dvije trećine pokajmačene krompiruše pojeo na opšte iznenađenje ostalih berača žita. Glad nam se sprema i uće na velika vrata, pazite šta kažem, on da vako kraj piva jede, ljudi božiji, prizovite se pameti pa čovjek guta ni ne žvače! – vikala je domaćica, ali niko nije shvatao ozbiljno, iako je u njenoj konstataciji bilo sasvim dovoljno logičkih elemenata. Tako i bi. Zarati se nakon nekoliko mjeseci.
Kapljice znoja krupne kao graške graha tetovca počeše izvirati iz Miloradovog čela čim je ušao u kuću. Sjede na kožnu fotelju koja je bila ofucana dužinom šavova, zavuče ruku u džep i izvadi cjedlicu. Ukuca broj centra s ciljem da sazna hoće li mu uskoro leći jednokratna pomoć. Na njegovo opšte iznenađenje, javi mu se neljubazni službenik od prve.
– Dobar dan.
– Koji si ti? – osorno upita muškarac s onu stranu žice.
– Milorad Jurić.
– Odakle si?
– Iz sela Dubrava, broj kuće 109, broj pošte 75 356, okolina Tuzle.
– Tako znači?! Ja sam i sumnj’o da me žena vara. Namjerno sam zamijenio smjenu da vidim šta se zbiva iza mojih leđa i imam šta i da čujem.
– Ma, rođo – zavapi Milorad – ja sam samo nazv’o da pitam, hoće l’ ona meni, da izvineš, leć’…
– Moja žena da ti legne?
– Ma, rođo…
– Ne zovi me rođo!
– Dobro, rođo, neću. Kažem ti, ne interesuju mene žene, ja bi samo jednokratno…
– Dobićeš ti metak u čelenku jednokratno!
– Kakav metak?
– Probojni, eto kakav! Sad kad znam đe živiš, očekuj me najkasnije u petak!
Milorad osjeti kako mu se znoj slijeva od pazušnih jama do kukova kad je ustanovio da je birao pogrešan broj. Naglo se otrijeznio i shvatio da je neimaština tek puki problemčić naspram ovog što ga ni krivog ni dužnog zadesi. Narednih se dana oprezno kretao kroz selo izbjegavajući glavni put koliko god je to moguće, a kući se vraćao prije mraka i brecao se na svaki zvuk automobila. Ubrzo je naučio razlikovati zvuk motora renaulta kojeg je vozio prvi komšija, BMW – a njegove žene irođakovog citroena. Povazdan je virio k’o miš iza zastora, a telefonski pozivi usred dana i usred noći postadoše sasvim normalna pojava. Mrtav si, samo što to još nisi shvatio! – glas ispljune i prekine. I tako više puta sa različitih brojeva. Broj nije smio promijeniti jer je isti naveo u zahtjevu za jednokratnu pomoć. Zamijeti u petak kako mu je došao rođak iz inostranstva, pa odluči da ode do njega i napokon makar malo odagna strah čim ljutim.
***
Čini se, čim je Milorad sjeo, počastio pluća original cigaretom iz rođakove kutije i grlo šljivovicom, nešto lupi i proizvede za ljudske uši opor zvuk. Karter Ibrinog golfa se nasuk’o na putnu grbu nedaleko od kuće Miloradovog rođaka. Ljuti Ibro masno lanu, ukrajči auto i ode da nađe Milorada kojem mora uručiti kovertu sa rješenjem. Stavio je kovertu u zadnji džep farmerica i pravac pred najbližu kuću koja daje znakove života jer je selo skoro pa prazno pod uticajem migracija.
– Dobar dan! Đe ovde živi Milorad Jurić?
– On je juče umro! – izusti Milo kad vidje grdosiju.
– Sad je naš’o mrijet’ kad sam karter uništio radi njegovog rješenja za jednokratnu. Jooj!
– Ja sam taj Jurić, rođo, samo sam se malo pošalio s tobom.
– Ličnu na sunce! – dreknu referent.
– Idemo mojoj kući. Nije lična uza me.
Narogušeni se referent gabarita dva sa dva i mršavi Milo zaputiše uz cestu. Uočiše pred Miloradovom kućom parkiran nepoznati auto iz kojeg viri čovjek spreman na sve. Čim taj čovo spazi ljutog Ibru, upali mašineriju i nestade brzinom munje niz cestu vješto izbjegavajući grbe. Miloradov se život vratio u normalu, a jednokratnu pomoć koja je ubrzo legla popi sa savjetodavnim tijelom.
– Dok je Ibro ljut, a Milo pijan ništa ne sluti na zlo! – pomisli poštar idući iz pošte prema ambulanti koja je preko puta trgovine da produži bolovanje.
