Nagrada “Nikola Šop” uručena je književniku Željku Ivankoviću u okviru ovogodišnjih “Šopovih dana na Plivi”. Dodijeljena mu je za zbirku poezije “Maslačci plaču na kiši” u izdanju Synopsisa i Vijeća Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini (2024). Prije dvije godine nagradu “Nikola Šop” pokrenuo je HKD Napredak, podružnica Jajce u čast velikana pisane riječi. U razgovoru za Hrvatski glasnik ovaj istaknuti književnik i baš kolumnist govori o važnosti ove nagrade, ali i veličini djelu Nikole Šopa.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Gospodine Ivankoviću, prije svega čestitke za nagradu “Nikola Šop”. Znamo da Šopa jako cijenite. Koliko Vam osobno onda znači ovo priznanje? Kako se osjećate?
IVANKOVIĆ: Šop je jedan od najznačajnijih pjesnika našega jezika. No, nažalost, kao i mnogo toga drugoga, premalo je i znan i čitan. Nama, ljudima od pera, nije teško vrijednost Šopova djela i znati i prepoznati, pa i cijeniti. No, nije Šop samo pjesnik. On je osobita književna pojava naših prostora. Otuda i dobiti nagradu koja nosi njegovo ime znači veliku čast i priznanje, pa još u njegovu gradu i od tako reprezentativnog žirija (Ivan Lovrenović, Tina Laco, Gloria Lujanović) i u takvoj konkurenciji (21 knjiga iz BiH i Hrvatske).
Znate mnogo toga određuje nagradu. Ponajviše, svakako, ime nagrade. Dobivao sam nagrade i za prozu i za esej, za dramu i dječju književnost, nagrade koje nose imena takvih pisaca kao što su Gjalski ili Šimić, ali ova nagrada za poeziju, došla je kao kruna na sve to. Ipak sam ja ponajprije – pjesnik, a knjiga “Maslačci plaču na kiši” doista je u mome opusu iznimna, meni osobito važna i neovisno o nagradi i prije bilo koje pomisli na nagradu. S nagradom se na nju, iskreno se nadam, svrnula i malo veća pozornost. Ako sam u ovome u pravu, onda se doista, unatoč spoznaji da je poezija elitistička umjetnost i da nije baš čitana, dobro osjećam.
HG: “Maslačci plaču na kiši”, zbirka poezije jednoglasno je dobila podršku žirija za nagradu. Kako ste se osjećali kada ste primili vijest o nagradi?
IVANKOVIĆ: Jako sam i sve vrijeme, i u vrijeme pisanja, vjerovao u tu knjigu. Uostalom, u konkurenciji za Tinovu nagradu bila je među prve tri, što je još jedna potvrda njezine vrijednosti, tako da je “Nagrada Nikola Šop” moja uvjerenja i vjeru u tu knjigu dodatno osnažila. Ipak, vijest o nagradi vas uvijek iznenadi, zateče, dakako i obraduje… Na to ne možete ostati ravnodušni. Nagrada je uvijek lijepa potvrda da ono što ste uradili vrijedi, da je ono što se uradili prepoznato i od drugih. No, imam previše i godina i iskustva da bih nagradi pridao ikad više važnosti od onoga što ona jest. Blistav znak u vremenu! Nazdravimo joj i idemo dalje.
HG: Jesu li “Šopovi dani na Plivi” svojevrsno nadahnuće za Vas?
IVANKOVIĆ: Šopovi dani su institucija kulture, i zbog Šopova imena i zbog Jajca i zbog četvrtstoljetne tradicije te manifestacije. No, to bi mnogo više trebala prepoznati politika koja za manifestacije i institucije kulture u nas ima tako malo sluha. Čak sramotno malo, toliko malo da se svi imamo pravo pitati što rade ministarstva kulture i razumiju li ministri kulture išta osim svoj goli interes i volju svojih političkih šefova…
Jer, i najveća kulturna postignuća i najbolja umjetnička djela trebaju potporu društva, čak trajnu potporu. Mi o sebi volimo misliti sve najbolje dok ne dođe u pitanje financiranje, a onda smo spremni zatvoriti i Zemaljski mutaj samo da ne damo novac…
HG: Koliko ste kao književnik privrženi djelu Nikole Šopa?
IVANKOVIĆ: Djelo Nikole Šopa nije dovoljno poznato već i zbog Šopova tiha življenja na marginama književnog života, ali od samoga svog ulaska u književnost čitam Šopa, njegovu poeziju, poetske drame, priče, njegove latinske prijevode… Otkrivam ga sa svakim novim čitanjem. Dakako, kao i druge vrijedne pisce. I pisao sam i pišem o Šopovu djelu, pa evo i sad kad se, ove jeseni, službeno obilježava 800. obljetnica “Pjesme stvorova” Franje Asiškog, ovaj put u duhu te velike i važne obljetnice prve objavljene pjesme na narodnom, talijanskom jeziku. Šopovo djelo je tu itekako korespondetno.
HG: Treba li Nikola Šop stalno živjeti u našoj kulturi sjećanja u smislu da to ne bude samo manifestacijskog karaktera nego da bolje držimo do njega, do njegova imena i djela? Prije svega tu mislim na obrazovanje.
IVANKOVIĆ: Ma znate što, u vulgarno-materijastičkom svijetu u kojemu živimo, sigurno još ni tri četvrtine ljudi u našoj zemlji ne zna da je lik Nikole Šopa na novčanici od 100 KM, a i oni koji to znaju ne znaju ni tko je Šop ni otkud njegov lik na novčanici… A da o Šopu i njegovu djelu i ne govorimo. Što uopće misliti o “zemlji seljaka na brdovitom Balkanu”?
Šop je marginalno nazočan u našem obrazovnom sustavu, ali recite mi tko je stvarno i ozbiljno prisutan?! Naš je neki pisac samo kad treba naglasiti njegovu pripadnost hrvatskom, srpskom ili bošnjačkom nacionalnom korupusu (da nam ga, ne daj bože, ne uzmu drugi) i za tu “svetu ideju” spremni su voditi ratove i vode ih najčešće oni koji nisu čitali niti čitaju svoje pisce s novčanica, dakle ni “svoga” Mešu Selimovića, ni “svoga” Ivu Andrića, a kamoli pisce koji nisu ni “primirisali” bosanskohercegovačkim banknotama… O onima koji su svoje ime posudili školama ili ulicama da i ne govorimo…
I potpuno ste u pravu. Pisce poput Šopa trebalo bi snažnije zastupiti u svim segmentima kulture, dakako i obrazovanja. Ali, kome to reći? Ministrima ili političkim čelnicima? Onima koji su kupovali svoje diplome? Onima koji i ne znaju tko su pisci s novčanica koje u izobilju primaju za svoj nerad, a kamoli da su ih ikad čitali!?
