Na uočnicu blagdana Svetoga Ivana Krstitelja, upriličena je tradicionalna procesija vjernika Svetom Ivi na Tetimi. Uz molitvu krunice, pjesmu i hodačasničke korake vjernici su Svetom Ivanu Krstitelju donijeli svoje potrebe i molitve.
Nakon procesije uslijedila je Sveta misa koju je predslavio fra Mijo Ljubos, župni vikar Franjevačkog samostana Tuzla uz fra Franju Ninića, župnog upravitelja Župe Zvornik – Srebrenica.
Propovijed fra Mije potaknula je vjernike na razmišljanje, koliko smo i sami ponekad sumnjičavi, nevjerni i ne pouzdamo se u Boga. Kroz život roditelja Svetog Ivana Krstitelja predočio je koliko vjera i pouzdanje u Boga važno.
“Ako smo malo slušali ovo evanđelje, čuli smo da se Ivanovi roditelji zovu Zaharija i Elizabeta. Zaharija je bio svećenik. Elizabeta i Zaharija su bili u poodmakloj dobi. Nisu imali djece, baka i djed, već stari ljudi. I, ždrijebom, jedan put za cijeloga života, samo jedan put je Zahariju zapalo da može ući u samo svetište pred gospodinom da prinese žrtvu. Eto koliko je vremena prošlo da bi on mogao doći u samo svetište. A kod Boga nema slučajnosti, a kaže se tamo da su Zaharija i Elizabeta bili pravedni pred gospodinom. Što znači biti pravedan? Živjeti vjeru, nasljedovati, održavati zakone. Kako onda netko tko je pravedan pred gospodinom, a to se smatralo prokletstvom, nema potomstva? Svatko tko je bio nazvan pravednikom imao je potomstvo. Zato su Židovi smatrali da onaj tko nema potomstva da je od Boga proklet. I da sigurno nešto ne radi dobro”, započeo je fra Mijo opis njihova života prije rođenja Ivana Krstitelja.
“Zaharija ulazi u samo svetište. Anđeo mu se ukazao i rekao da će dobiti sina. Kakva je njegova vjera prvo bila? Iako mu se Anđeo ukazao i to mu rekao, on i dalje sumnja. Ne vjeruje. Kako je to moguće da čovjek kad se susretne sa nečim takvim, božanstvenim, velikim, nebeskim, čudnovatim, nema ni zrno vjere. Iako je čak i bio svećenik. To se svatko od nas može zapitati i po pitanju našeg vjerovanja, pouzdanja u Boga, same naše vjere prema Bogu. Koliko zapravo u vlastitom životu imamo pouzdanja u Boga? Kolike god nevolje i patnje bile, i ako se dogodi nešto lijepo, čujemo nemoj se veseliti, nemoj se smijati, dogodit će se nešto loše opet. Kakvo je to vjerovanje?”
Ivan se rodio i već je bio nazvan pretečom Krista, onaj koji će navijestiti dolazak Isusa Krista, sina Božjega. Ivan krstitelj je živio u pustinji, hranio se skakavcima. Njegov život u pustinji nije bio nimalo lagan nego težak. Fra Mijo je onda to usporedio s današnjim životom ljudi koji žive na ovim prostorima pa i na samoj Tetimi.
“I vi ovdje živite, da tako kažem, u pustinji. Nekadašnja Tetima koliko je brojala što ljudi, što djece. Pa nije li ovo onda možda savršen trenutak da i mi svoj život malo uredimo, da i mi možda imamo nešto od Ivanovog pouzdanja i vjerovanja u Boga. Koliko je imao pouzdanje i vjerovanje u Boga, pokazao je kada je išao propovijedat i krstit narod na rijeci Jordan. Govorio je što ne valja i to javno, nije se bojao. I na kraju ga je to i koštalo glave, ali je čvrsto vjerovao i imao pouzdanje u Boga”, istaknuo je fra Mijo te svima postavio pitanja na koja se trebamo svi zamisliti.
“Kako naša vjera može biti tako mala? Kako naše svjedočenje može biti tako slabo? Kako naše življenje, nazovi kršćanskog života, nema smisla danas? Je li zato što smo se prepustili ovom svijetu? Jesmo li se možda prepustili brigama? Razmišljamo li tamo o dalekim ratovima? Ili možda trebamo radije pouzdanje staviti, odnosno svoje razmišljanje i svoj život ovdje, među ovim ljudima kojih možda više gotovo i nema?”
Fra Mijo je u ime svih vjernika zamolio zagovor Svetog Ivana Krstitelja za pouzdanje, za hrabrost koju je on imao. Da ono što vjerujemo, ne izgovaramo samo riječima nego svjedočimo svojim djelima i svojim životima.
Dolazak na Tetimu, Svetom Ivanu Krstitelju, mnogim vjernicima je puno značio. Jer, taj tračak nade koju je ovaj veliki svetac uvijek pronosio, dao je svima, kroz fra Mijine riječi, jaču vjeru i pouzdanje koje nam u ovim teškim vremenima svima nedostaje.
M. Nikolić
