Nekoliko mjeseci nakon tridesetog rođendana, morala sam operisati krajnike. Uvijek sam imala osjetljivo grlo koje bi buknulo više puta godišnje u periodu od prvog minusa do prvog sladoleda.
– To ti je sve od hladne kole! – ponavljali su dušebrižnici iz moje okoline koji su nekako zaturili u mozgovima činjenicu da nisam kolaroš, da ne pijem hladno i da sam kolu pila samo u gostima i to samo onda kada mi domaćini svojevoljno naspu crnu tekućinu pretpostavljajući da je volim, jer pobogu, zar stvarno postoji neko ko ne obožava kolu?
Operacija zakazana za prvi dan proljeća. Dan prije sam otišla u bolnicu, obukla sivu pidžamu sa zvjezdicama, pa kad već mora boljeti neka boli u zvjezdanom. Naveče oko devet sjedoh za mali sto u sobi i otpakovah kebab koji mi je brat bio doturio, računajući na to da će mi naredni mjesec dana jedina hrana biti pire krompir, monte i puding. Svašta mi prolazi kroz glavu dok bez užitka žvačem i gutam. Nakon nekoliko zalogaja, u kebabu se ukaza crna, kovrdžava dlaka. Na operaciju sam otišla gladna. Kući sam puštena dan nakon operacije uz napomenu da dnevno moram popiti litere i litre čaja. Svaki gutljaj oči ispadaju. Noći su mi bile bez sna, a dani puni posjeta. Dođu mi jednog dana krštena kuma i komšija S. u posjetu.
– E, moje dijete – poče kuma – u mene čojk je u poznim godinama izvadio ote krajnike. Još u ono vrijeme, moj sinko, kad medecina nije bila razvijena k’o danas. Krio se u žito i plak’o kol’ko ga je bolilo.
– Istina! – dodaje S. – To se godinama prepričavalo na ljuštenju.
– Pa sa koliko je godina on operisao krajnike? – upitah tihano, a svaka me izgovorena riječ bolom davi.
– Ma đuturum bio, bona. Im’o meščini dva’est i čet’ri.
