Piše: Matea Tunjić
Autori se, kao i u svakoj struci, uvijek nekako specijaliziraju samo za jedan žanr, katkad odmah, katkad nakon perioda traženja, iako poneki od njih vješto i veoma uspješno plivaju u nekoliko žanrova poput profesionalnih plivača mješovitim stilom. Međutim, čini mi se da se rijetko kad nađe autor koji će se istovremeno baviti književnošću za djecu i onom za odrasle. Možda je to zbog toga što nismo svi vješti prenijeti one velike ozbiljne stvari u oblik razumljiv djeci, a možda zato što smatramo da se o tim velikim, ozbiljnim stvarima može jedino govoriti s odraslima, a djeca će ih „shvatiti onda kad porastu“. Koje je od ova dva „možda“ bliže istini, vjerojatno će nam biti jasnije nakon augustovskih Knjiških mrvica, a danas ćemo se pak zadržati na autorici koja je u svojem djelovanju pisala i za djecu i za odrasle. Pa kao što smo u njezinim stihovima uživali u ožujku – mjesecu poezije, tako ćemo, nadam se, i danas uživati u stihovima za one malo mlađe.
O Vesni sam vam, dakle, već ponešto rekla prije njezinih divnih Ti koja imaš nevinije ruke od mojih i Da si blizu, ali nisam napomenula da je ona autorica i mnoštva stihova za djecu koji se protežu u nekoliko knjiga, a u kojima žive i prolaze kroz razne avanture dva mačka, dvojica braće, Džingiskan i Miki Trasi. „Jedan bijaše crn k’o katran, / a drugi šaren, žućkasto blijed. / Jednome oči sjale k’o vatra, / drugome zlatne kao med.“ Kako su braća pronašla dom i preživjela skoro nemoguće putovanje od rodnog mjesta do njega, kako su odrastali u novoj obitelji s ljudima i životinjama, u kakve se prekomorske krajeve zaputio jedan od njih, ostavit ću vama na otkrivanje. U nastavku ću vam donijeti samo male epizode njihova života, a prije toga mi ostaje reći da je hrvatska spisateljica stihovima u ovoj knjizi ispričala priču. Svaka je pjesma poput poglavlja romana i otkriva nam nešto što se naziralo u prethodnoj, radnja se gradi svakim stihom, a karakter njezinih glavnih lirskih subjekata, koji su poput likova u romanima, iz pjesme u pjesmu biva složeniji i razrađeniji. No, možda je to samo posljedica čitanja knjiga za djecu očima donekle odrasle osobe koje uvijek traže velike odrasle ideje, kojima se jasno prikazuju i problemi odraslih koji odlaze od svojih domova u potragu za boljim, pa tako i u lirskim subjektima, Džingiskanu i Mikiju, kao i svim njihovim susjedima vidi živote odraslih. Stoga, da ne duljim, kao što to s poezijom i inače biva u Knjiškim mrvicama, slijede stihovi sjajne Vesne Parun.
Džingiskan se zaljubio
„Jednom kad je zatrubio
u luci parobrod „Čačak“
u Smiljku se zaljubio
Džingiskan, crni mačak.
I smjesta joj poparu svari:
– Ljubim te, bit ćeš moja!
A bješe, k’o i svi mornari,
mačak prevrtljiva soja.
I kada ga je uveče
u bašti čekala Smiljka,
Džingiskan slavno uteče
(prevrnu lonac bosiljka!)
Očarao ga, zanio
onaj parobrod „Čačak“.
Dimnjak mu srce ranio –
boluje crni mačak.
Zaboravio Smiljku,
Pljesnuo dlanom o dlan.
Pa gricka gorku biljku
i kuje veliki plan!“
Partija šaha
„Miki Trasi i magarac Žan
pod smokvom igraju u hladu
partiju šaha već cio dan,
a koza Kasi češlja bradu.
I pita ih: – Tko je otkrio šah?
– Kolumbo, kako se meni čini! –
magarac reče. Al’ Miki će: – Ah,
nije Kolumbo, već Paganini!
Koza u zrcalu pogleda bradu,
izvadi iz nje trnje i čkalj.
I veli, miješajuć’ marmeladu:
– Šta radi u nedjelju bijeli kralj?
Zbuni se magarac. – Šah! – viče Miki
A koza Kasi, stari tat,
smokvi se prišulja, obrsti granu.
Tablu im prevrni. I objavi: – Mat“
Treće Džingiskanovo pismo
„Zdravo, Miki! Osjećam se odlično.
U pristaništu tovarim sanduke.
Dok dizalica buči jednolično
i okolo svi su skrstili ruke,
Ja tada zapnem i potrčim prvi,
svake minute premašujem plan.
Pivo se razlijeva, staklo se mrvi,
istovarim dvadeset boca na dan…
Utovarim deset, petnaest razbijem,
Kada se rasrdim, potjeram kera.
A kad me kore, pod krmu se skrijem
i pušim cigaru „La habanera“ …
Ponekad tovarim mlijeko u prahu,
ponekad vreće kikiriki.
Život je lijep. Pozdravi Sahu,
i Valu i Smiljku … I upamti Miki:
Život je kratak, uživati treba!
Držim se savjeta starih Kineza.
Zašto da živim od vode i hljeba
Dok ima kavijara i majoneza!
- S. Znam pisati, kako vidiš, bez greške.
Čudiš se sigurno tome umijeću?
Prve su lekcije bile teške,
al’ imam, kažu pamet praseću.
Pohađam nekakvu večernju školu
i igram fudbal… Pucaj, gol!
Još uvijek raznosim koka-kolu
i pomalo plešem rokenrol.
Sprežem pomoćni glagol „biti“,
ni glagol „imati“ nije baš lak!
Stanuju sa mnom u Njujork-siti
ribar Tom i gusak Mak“
Deseto Džingiskanovo pismo
„Miki, moj Miki, živ sam i zdrav,
al’ nisam više ona ista
strašna junačina Džingiskan,
o kome pričaju čuda trista!
Miki, moj brate, vruće te molim
pošalji malo para i hrane.
Naći ćeš jedan dolar sašiven
u starom madracu barba Frane.
U onoga bačvara sa Ošiljaka
što ti je ejdnom stao na rep!
(Djed Rok ima dva zlatna očnjaka,
Babi Pim-Bako ne diraj u džep!).
- S. Šaljem ti jedan davni portre
moje odbjegle supruge Fani.
Ta slika je sve što imam od nje
i ovi crveni tulipani…“
Zašto Miki ne dobiva pisma
„Dvanest pisama Džingiskan je napisao
U Kukljicu nije stiglo ni jedno!
Miki je čekao, suzice brisao.
Magarcu Žanu bilo je svejedno.
Miki je mislio, čudna stvar,
da pisma stižu iz dimnjaka.
Zato kad prolazi dimnjačar,
srce mi igra: tika-taka…
A Džingiskan je bio rastresen
Kao i svi koji stihove pišu.
On je miješao ljeto i jesen,
crno i bijelo, sunce i kišu.
Nije dobro da napišeš pismo
i da ga onda staviš u džep.
Tko tako radi, rekli bismo:
zavezao ga je mački za rep!
A Džingiskan ima džepova mnogo
straga i sprijeda, zdesna i slijeva.
Baš bi u njih strpati mog’o
i obadva Homerova spjeva!
Ubacio je pismo jedanput
dok je grickao sendviče slatke
umjesto u poštanski sanduk
u košaricu za otpatke!
Drugi je put pažljiviji bio,
tek eto – nije zalijepio marku!
Treći put ga je objesio
na brodu „Bihać“ za katarku.
A možda je mislio: ionako
Miki ne umije čitati slova.
Čitati ne zna ni baba Pim-Bako
i nitko u dvorišstu, samo sova
U obližnjoj šumi, na drvetu,
jer nosi gumene naočari.
I možda djed Rok, jer je po svijetu
naučio mnogo čudnih stvari.
Primo je pismo, šala je šala.
Pismo je veoma ozbiljna stvar.
Zato poštaru recimo: – Hvala!
Pismo je za nas naljepši dar!“
