Na današnji dan, 7. siječnja 1998. godine, umro je Vladimir Prelog, jedan od najvećih znanstvenika iz Bosne i Hercegovine, nobelovac, Napretkov stipendista ali i počasni građanin grada Sarajeva.
U rodnom Sarajevu pohađao je pučku školu, a nakon razvoda roditelja 1915. godine s ocem dolazi u Hrvatsku. Pučku školu završio je u Zagrebu, gdje je počeo pohađati i realnu gimnaziju, a u trećem razredu s ocem preselio se u Osijek.
Pod njegovim je mentorstvom već u petnaestoj godini objavio svoj prvi znanstveni rad iz kemije, Eine Titriervorrichtung, koji je objavljen u njemačkome znanstvenome časopisu Chemiker-Zeitungu (Köthen 1921., 45.).
Nakon doktorata neko je vrijeme radio u laboratoriju kemijske veletrgovine G. J. Dřize, a 1934. godine vratio se u Zagreb. U Zagrebu je od 1935. do 1941. godine bio docentom i predavao organsku kemiju na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te bio predstojnikom Zavoda za organsku kemiju.
Kako je na tom mjestu naslijedio profesora Ivana Mareka, koji se bavio organskom analizom, nije zatekao prikladne uvjete za rad na organskoj sintezi. Zato se za pomoć obratio maloj tvornici farmaceutskih proizvoda Kaštel (danas Pliva), u kojoj su ubrzo shvatili kolika bi mogla biti korist od suradnje s Prelogom.
Sredstvima Kaštela na Fakultetu je bio uređen Zavod za organsku kemiju, a u tvornici izgrađen istraživački laboratorij, koji se poslije razvio u Plivin istraživački institut. Prelog se u svojem radu orijentirao na organsku sintetsku kemiju, tragajući za novim spojevima koji bi ponajprije bili temelj za proizvodnju lijekova, ali i bojila i dr. proizvoda. Ubrzo je s mlađim suradnicima i studentima započeo istraživanje kemije kinina i srodnih spojeva te proizvodnju streptazola, jednog od prvih komercijalnih sulfonilamida.
Prvi je sa svojim doktorandom Rativojem Seiwerthom sintetizirao adamantan, ugljikovodik vrlo stabilne policikličke strukture, izoliran iz moravske nafte. U sedam godina djelovanja u Zagrebu Prelogova je radna skupina objavila čak 48 znanstvenih radova. Rezultati tih istraživanja učinili su zagrebačku organsku kemiju poznatom u svijetu.
Godine 1941. prvo odlazi u Heidelberg na poziv njemačkog nobelovca Richarda Kuhna, a potom na poziv zemljaka Lavoslava Ružičke, odlazi u Švicarsku zbog tadašnje političke situacije. Radio je na Saveznoj tehničkoj školi (ETH) u Zürichu, a nakon odlaska Ružičke u mirovinu, preuzeo je predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju (1957–65). Središnje je mjesto njegova znanstvenog zanimanja bila stereokemija, a područje istraživanja bili su organski heterociklički spojevi, alkaloidi i antibiotici.
Uveo je naziv kemijska topologija za područje stereokemije koje se bavi geometrijskim svojstvima likova koji predočuju trenutačnu topografiju molekule. Iako umirovljen (1976), nastavio je istraživanja u području stereokemije. I nadalje je surađivao s Plivom. Odgojio je mnoge naraštaje kemičara, u svoj laboratorij pozivao je na usavršavanje organske kemičare iz Plive, Sveučilišta i Instituta “Ruđer Bošković”, pa su iz njegove škole proizišli mnogi poznati hrvatski i svjetski kemijski stručnjaci.
Njegov opus obuhvaća više od 400 znanstvenih radova. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, a kruna je svemu Nobelova nagrada za kemiju, za istraživanja stereokemije organskih molekula i reakcija, koju je 1975. podijelio s britanskim znanstvenikom Johnom Warcupom Cornforthom. Za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, zahvaljujući Prelogovu autoritetu i angažmanu, objavljen je Apel nobelovaca za pomoć Hrvatskoj.
Svojoj bivšoj Katedri za organsku kemiju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu poklonio je bogatu zbirku knjiga i časopisa iz osobne knjižnice.
U Zürichu je kremiran a 21. rujna 2001. godine njegova urna prenesena je i nakon komemoracije u palači HAZU-a svečano položena u grobnicu HAZU-a na Mirogoju.
O Vladimiru Prelogu je toliko toga napisano da je ovaj tekst samo jedan potsjetnik – mali siže njegovog fascintnog rada i života.
Napisao ga je prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić, dopredsjednik HKD Napredak:
“Spomenuo bih na kraju jednu osobnu stvar, naime da sam imao izuzetnu čast upoznati i više puta susresti, iako nažalost ne i raditi s njime, tog posebnog čovjeka, koji je osim velikim znanjem i erudicijom odisao nekmi posebnim duševnim mirom. Prvi susret koji me je posebno dojmio desio se sredinom 1979. godine na Institutu Ruđer Bošković. Kada mi je moj tadašnji šef prof. dr. sc. Zlatko Meić rekao da naš NMR laboratorij će posjetiti Vladimir Prelog osjećao sam priličnu tremu jer radio sam tek pola godine i pitao sam se što ja o svom tako kratkom znanstvenom radu mogao reći jednom Nobelovcu. U to vrijeme sam počeo izučavati ugljik-fluor sprezanja kroz više veza s C-13 NMR spektroskopijom, a Nobelovac Prelog je s izuzetnim interesom slušao moje ideje i što radim da bi ih realizirao te diskutirajući rekao „Samo tako nastavite mladi kolega i vjerujte u ono što radite“. Ta skromnost i kršćanska poniznost jednog velikana znanosti dojmila me je kao mladog čovjeka i na to nisam zaboravio niti do današnjeg dana”.
(HG)
