Kada govorimo o zdravlju, obično govorimo i o samom pojmu imuniteta. Čak i ljudi koji se ne bave zdravstvenim naukama imaju ili poznaju djelomičnu ili cijelu definiciju istoga. Imunitet predstavlja sposobnost našega organizma da se odupre djelovanju štetnih čimbenika koji izazivaju bolest.
O imunosnom sustavu našega tijela ne razmišljamo dok se ne prehladimo kada obično prionemo na čajeve, voće i razne vitaminske pripravke. Međutim, naš imunosni sustav radi danonoćno, 24/7, cijeli život, pa čak i onda kada o njemu ne razmišljamo. Danas razgovaramo s uvaženim epidemiologom dr. Blaškom Topalovićem o važnosti istoga za pojedinca, ali i za globalnu populaciju.
Razgovarala: dr. Blanka Đulabić
HG: Doktore, možete li nam ukratko kazati kako funkcionira naš imunosni sustav, te kako cjepiva potpomažu obrani našega organizma?
Dr. Topalović: Prvo cjepivo je stvorio engleski liječnik Edward Jenner (1749-1823) i to protiv velikih boginja. Cjepiva su medicinski preparati koji u svom sastavu sadrže oslabljenog živog ili mrtvog uzročnika zaraznih bolesti a u nekim slučajevima samo neki dio uzročnika bolesti koji je sposoban stimulisati imuni odgovor organizma da stvori protutijela. Protutijela su klasa proteina sa svojim specifičnostima u strukturi koje se ogledaju u pomoći prepoznavanja uzročnika zarazne bolesti te aktiviranja imunološkog sustava organizma s ciljem uništavanja uzročnika. Naš organizam je kontinuirano izložen mnogim tvarima iz vanjske sredine, odcpolena u zraku koji udišemo, hrane koju konzumiramo do različitih patogenih uzročnika (osobito bakterija i virusa) sposobnih izazvati zaraznu bolest. Naš imunosni sustav-odbrambeni sustav našeg organizma je sposoban velikim dijelom prepoznati te tvari i izboriti se sam. U nekim slučajevima je neophodno koristiti dopunske načine da „pomognemo“ svom imunosnom sustavu čije stanice mogu prepoznati i uništiti ono što je opasno za nas. Imunosni sustav preko specifičnih stanica luče tvari koje zovemo protutijela, a također ima sposobnost da „pamti“ osobine uzročnika bolesti ukoliko se ponovno sretne sa istim. Stoga i kažemo da je naš organizam razvio otpornost ili imunost protiv određene bolesti.
HG: Možete li nam objasniti kako cjepiva utječu na razinu zdravlja na globalnome nivou?
Dr. Topalović: Ukoliko je velika većina stanovnika u zajednici cijepljena protiv zarazne bolesti, cijela zajednica će biti zaštićena protiv iste uključujući i one koji nisu cijepljeni. To je kolektivna imunost ili imunost zajednice. Prag obuhvata imunizacijom nije jednak za sve zarazne bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem npr: za krzamak/ospice koje su ekstremno zarazne, 95% stanovništva mora biti cijepljeno kako bi se spriječilo širenje bolesti dok je za dječiju paralizu taj prag nešto niži i iznosi 80-85% cijepljenog stanovništva. Nedostizanje ovog praga omogućava stvaranje kritične mase necijepljenih osoba što rezultira povećanju pojavnosti bolesti u vidu manjih ili većih epidemija te bolesti sa svim posljedicama koje ona može prouzročiti.
HG: Koje su to društvene koristi cijepljenja?
Dr. Topalović: Zdravstveni benefiti su mnogobrojni, a neki od njih uključuju: smanjenje pobola i stope smrtnosti za mnoge zarazne bolesti, smanjenje mortaliteta djece (svake godine sprečava oko 6 miliona smrtnih slučajeva djece mlađe od 5 godina), smanjenje troškova zdravstvene zaštite (za oko 16 puta), smanjenje invalidnosti ljudi uzrokovanom zaraznim bolestima. Cijepljenje štiti i one koji ne mogu da se cijepe (imunosuprimirani pojedinci). Zatim, tu su i mnogobrojni društveni benefiti, npr.: produljenje životnoga vijeka, smanjenje apsentizma (odsustvovanje s posla) i bolja produktivnost, sigurnija putovanja i migracije stanovništva, ekonomski rast i promoviranje ravnopravnosti.
HG: A što sa ljudima koji prolongiraju cijepljenje?
Dr. Topalović: Neodlučnost roditelja/pojedinaca u svezi cijepljenja je nedavno opisan koncept kojeg je Strateška savjetodavna grupa eksperata Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO) definirala kao: „Odlaganje u prihvatanju ili odbijanje cijepljenja uprkos dostupnosti cjepiva“. U situaciji kada su nam cjepiva dostupna, ljudi donose izbor da cijepljenje odlažu ili u malom postotku u cjelosti odbiju. „Ljudi/roditelji mogu da dođu ili ne dođu na cijepljenje te odbijaju samo određena cjepiva ili svako cjepivo“. Za roditelje kao i zdravstvene djelatnike glavna motivacija jeste učiniti ono što je najbolje za njihovu djecu – imati zdravu djecu. Svakako da se razlozi za ovakve postupke roditelja jako razlikuju te moramo razumjeti razloge koji stoje iza njihovog izbora. U svakoj zajednici postoje pojedinci ili grupe koji oklijevaju u svezi cijepljenja te im je potrebno pružiti dodatnu pomoć kako bi prihvatili potpuno i blagovremeno cijepljenje. Njih treba prepoznati i dati podstreka za akciju, saslušati i razumjeti eventualne strahove, odgovoriti na strahove na konstruktivni način i pomoći im da se opredijele za cijepljenje. U sprovedbi navedenih aktivnosti značajnu ulogu imaju zdravstveni djelatnici čije kompetencije i način komuniciranja sa roditeljima imaju snažan utjecaj na prihvatanje cijepljenja.
HG: Gdje se krije razlog trenda prolongiranja cijepljenja?
Dr. Topalović: Različite su sfere utjecaja koji upravljaju našim izborima i standardima u svezi ponašanja, a samo komunikacijom možemo prevazići prepreke za društvene i normativne promjene ponašanja. Imajući u vidu da želimo da se obuhvat imunizacijom vrati na sigurnu razinu moramo se koristiti komunikacijom od razine pojedinca, preko razine obitelji, razine zajednice i društva. U tom kontekstu treba pomenuti „3P“ model u kome se definiraju tri presudna faktora:
– Prioritetnost (pojedinci smatraju da postoji mali rizik od bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem, druga životna i zdravstvena pitanja imaju veći prioritet),
– Povjerenje (nizak nivo povjerenja u cjepiva, zdravstveni sustav i zdravstvene ustanove) i
– Pristupačnost (prepreke vezane za geografsku pristupačnost, dostupnost, prihvatljivost usluga…).
HG: Na koji način se struka treba ophoditi prema ljudima koji imaju strahove i/ili predrasude prema cjepivima?
Dr. Topalović: Zdravstveni djelatnici imaju najveći utjecaj na roditelje da cijepe svoje dijete. Brojne studije su pokazale da, iako ljudi dobijaju informacije o cijepljenju iz različitih izvora, ipak na kraju najviše računaju da će im njihov zdravstveni djelatnik najviše pomoći da se opredijele za cijepljenje jer znaju da u borbi protiv zaraznih bolesti koje se mogu prevenirati cijepljenjem, cijepljenje nema alternativu.
