Gradovrško-bačka radosna Gospo tijelom i dušom već proslavljena na nebu svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe.
Na prvu nedjelju u listopadu tuzlanski fratri su sa skupinom tuzlanskih vjernika tradicionalno hodočastili u Bač kako bi proslavili Radosnu Gospu gradovrško-bačku i častili njezinu sliku.
U nedjelju, 6. listopada, fratri iz tuzlanskog samostana su s hodočasnicima pohodili Bač, odnosno franjevački samostan gdje se nalazi ikona Radosne Gospe gradovrško-bačke. Već 17 godina, prve nedjelje u listopadu, tuzlanski vjernici odlaze u Bač kako bi se susreli s potomcima nekadašnjih katolika Župe Soli koji su potkraj 17. stoljeća došli na prostor Bačke gdje su i ostali. Kroz godine se nastoji ta veza ojačati i očuvati, a kao jedan od najizrazitijih koraka na tom putu bilo je osnivanje udruge „Tragovi Šokaca“ koja je započela s radom 2010. godine kada se obilježavalo 400 godina od odlaska puka iz Soli u Bač.
U vrijeme Bečkog rata, 1688. godine, franjevci su prisilno napustili Gradovrh i preselili se u Bač, a njihov se novi samostan sve do 1705. godine nazivao gradovrškim. Tada su franjevci sa sobom ponijeli Gospinu sliku, naslikanu 1685. godine koja je danas poznata kao Gospa gradovrško-bačka. Tada je s područja Župe Soli iselilo oko 3 000 katolika. Te su veze tijekom stoljeća bile gotovo potpuno izgubljene, možda je tek u usmenoj predaji brojnih naraštaja bačkih Šokaca bila živa uspomena na krajeve iz kojih su doselili prvi Solinjani.
S druge strane, na mjestu gdje je sve započelo, na mjestu nekadašnjeg gradovrškog samostana, vjernički puk njeguje sjećanje na radosni lik Gospe gradovrške. Povezanost današnjih tuzlanskih vjernika i Bačana donedavno se jačao i produbljivao susretima u Tuzli, u Solini, na blagdan Imena Marijina i u Baču prve nedjelje u listopadu. Budući da različite okolnosti posljednjih godina nisu naklonjene gostima iz Bača, na taj blagdan više se ne događa susret na Gradovrhu.
Tuzlanske hodočasnike je u Baču srdačno dočekao gvardijan franjevačkog samostana fra Josip Špehar. Nakon kratkog susreta s njim prošli su samostanskim hodnikom i došli do kapelice gdje se čuva slika Gospe gradovrško-bačke. Kratko su se zadržali u molitvi pred slikom, potom su ušli u samostansku crkvu gdje je uskoro započela sveta misa. Svetu misu je predvodio fra Mijo Ljubos, a prigodnu je propovijed uputio fra Franjo Ninić koji je povezao odnos hodočasnika prema Gospi gradovrško-bačkoj s Isusovim govorom o djeci iz evanđeoskog ulomka – o dječjem iskustvu vjere.
„Biti hodočasnik, odnosno biti kršćanin znači biti stalno na putu, biti u stalnom kretanju, u akciji. Kršćanstvo nije statična vjera, niti ponavljanje i učenje nekih vjerskih istina. Kršćanstvo je hodanje za Isusom. Nasljedovanje onoga što nam je on kazao. Nadalje je postavio pitanje: ‘Ima li vjera svoju geografiju?’ Je li isto vjerovati u jeruzalemskom hramu ili na Trgu svetog Petra u Rimu, ili u tuzlanskoj crkvi – ili pak u ovoj franjevačkoj crkvi u Baču koji čuva našu Gospu koja je – kao i mi danas došla nekim putem i iz različitih razloga – ovdje u Bač? Je li važna geografija vjere? Na svakom mjestu mi vjeru i svoje kršćanstvo drukčije doživljavamo“, promišljao je fra Franjo i nešto kasnije nastavio:
“Prije više od 330 godine je jedan dio našeg naroda iz Tuzle došao i ponio sa sobom lik Radosne Gospe, došli su ovdje i stvorili svoj novi fizički i duhovni zavičaj i ostavili nama nešto što nas privlači da ovamo dođemo“, kazao je fra Franjo. Također je postavio pitanje: „Pokušajmo se mi pitati što mi na ovim geografskim širinama danas tražimo? Jesmo li došli samo da se sjećamo ili pak da vidimo ovdje zidove?“ Vratio se na misao s početka propovijedi i naglasio kako Isus želi da mi izgradimo tu dječju vjeru punu povjerenja prema Bogu.
“To je povjerenje koje će od nas napraviti drukčije ljude, da mi imamo iskustvo da smo djeca Božja. U toj istini je uvijek prisutna Marija koja drži Dijete Isusa, koja želi ulijevati povjerenje“, propovijedao je fra Franjo i dodao: „Gospa gradovrško-bačka ima radosni lik i od nas traži da budemo radosni donositelji povjerenja drugima.“
Nakon svete mise hodočasnici su se zadržali kod Gospine slike uz pjesmu i molitvu. Potom su pošli na ručak i druženje s domaćinima. Dio tuzlanskih hodočasnika posjetio je staru bačku tvrđavu, a dio je ostao uživati u samostanskom prostoru u ugodnom društvu domaćina. Uskoro je došlo vrijeme povratka u Tuzlu – poslije duhovne i tjelesne okrepe, tuzlanski hodočasnici su se oprostili od Bača i najavili dogodine novi susret sa svojim dragim prijateljima i majčinskim likom Gospe gradovrško-bačke.
Mladen Bosankić
